Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salavat i selam na miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve koji su međusobno milostivi.
Kad bi čovjek imao stotinu jezika i njima spominjao Allaha i stalno Mu zahvaljivao, ne bi se mogao nazahvaljivati na milosti kojom ga je Allah počastio. Ta milost je mogućnost spominjanja Muhammeda, s.a.v.s., izražavanja ljubavi prema njemu i donošenja salavata na njega.
Ebu Abbas el-Mersi je rekao: „Svi poslanici su stvoreni od miolosti. A naš poslanik Muhammed je sami izvor milosti (ajnur-rahmeti). Ta milost obuhvata sve vidljivo i nevidljivo.“
Allah, u suri El-Enbija u 107. ajetu, kaže:
I tebe smo svim svjetovima poslali samo kao izraz milosti.
Tumačeći ovaj ajet, Sejjid Kutub, Allah mu se smilovao, rekao je: „Muhammed je milost svim ljudima. On ih, da tako kažemo, uzima za ruke i vodi ispravnim putem.“
Braćo, kolika je to čast svima nama što imamo za poslanika Muhammeda, Allahovo najdraže stvorenje! On nas odgaja u životu i usmjerava kako da ponosno živimo i kako da steknemo zadovoljstvo Gospodara.
Spomenuti učenjak El-Mersi je rekao:
„Svi poslanici bili su svojim narodima kao sadaka od Allaha. A naš poslanik, Muhammed, s.a.v.s., nama je kao hedija, dar.“
Ovo je i sam Poslanik rekao: „Ja sam darovana milost.“[1]
Allah je dao da se Muhammed, s.a.v.s., zaljulja u bešici kao siroče. Kakvu li to tajnu krije sirotost? Dok su njegovi vršnjaci govorili: „Oče moj, pomozi mi, zaštiti me, odbrani me!“, naš Poslanik je govorio: „Gospodaru moj…!“
Ta sirotost je postala izvor veličine i milosti prema svemu stvorenom. Kad pogledamo njegove riječi o milosti, kao i njegove stavove prožete milošću, vidimo Allahovo čudo. Muhammed, s.a.v.s., ne govori o milosti samo da bi probudio emocije ili da bi nekom pružio utjehu, već govori o sveopćoj milosti koja bi se trebala osjetiti u svim porama ljudskog života. Poslanik, zapravo, donosi zakon milosti: „Budite milostivi onima na Zemlji, vama će se smilovati Onaj na nebesima.“[2]
Gdje su danas milosrdni? Ako čovjek nije prema sebi milostiv, on nikad ne može imati milosti prema drugme. Ko želi milost, on će voljeti Milostivog i onoga ko je poslan kao milost svima.
U predajama stoji: „Milost je bolja od pretjerivanja u ibadetu.“
Šta ovo znači? Ako nisi milostiv prema ljudima – nisi spreman pomoći im, izići u susret, žrtvovati se za njih, opraštati im i primati njihova izvinjenja kad pogriješe – šta, onda, imaš od ibadeta, namaza, dova…? Suština tvog i mog ibadeta je da budemo mjesto manifestacije Allahovih lijepih imena. Braćo, promovirajmo Allahovu milost, Njegova lijepa imena. Nemojmo promovirati sebe.
Ljudima ibadet mora biti odmor, a ne teret i tegoba. Danas, mnogi svojim ibadetima opterećuju sebe i okolinu. Bit će za to pitani. Takvi smatraju da se Gospodar samo njima obraća. Poslanik i ashabi su svojim ibadetima skidali teret ljudima, tješili su druge oko sebe i uvijek im davali prednost nad sobom i u svemu im bili podrška.
Poslanik je prema svakom čovjeku pokazivao milost i nije dozvoljavao da ljudi svojim ibadetima sebi otežavaju. Tako je Poslanik, jednom prilikom, putovao sa svojim ashabima. Svi su postili. Nakon velikog zamora, zastao je i napio se vode visoko podižući sud, tako da ga svi vide. I pored toga, neki nisu htjeli prekinuti svoj post, nakon čega je Poslanik rekao: „Nije dobročinstvo postiti na putu.“[3]
Navodi se slučaj kad je Poslanik čuo da je Abdullah ibni Amr ibni As danju postio, a noću ibadetio. Vidjevši ga, Poslanik mu se obratio: „Čuo sam da danju postiš, a noću klanjaš. Nemoj to činiti. Ti imaš obaveze prema tijelu, prema svojoj duši, prema ženi… Posti tri dana mjesečno, to se računa kao stalni post.“[4]
Poslanik je pokazivao milost prema roditeljima svojih ashaba. Tako se navodi primjer ashaba koji je došao Poslaniku i rekao mu: „Dajem ti vjernost na hidžru. Roditelje sam ostavio plačući.“ Poslanik mu je odgovorio: „Njima se ti vrati, pa ih nasmij kao što si ih i rasplakao.“[5]
Milost se javlja u svim oblicima dobra, korisnim akcijama i međusobnoj saradnji. Mnogi misle da će biti spašeni jedino ukoliko budu izvršili sve što čuju da im neko preporuči. To je pogrešno. Čovjek često i najmanjom milošću prema nekome ili nečemu stekne Allahovo zadovoljstvo i bude spašen. Takva milost u najsitnijim vidovima pomete sve skrivene nesreće nepoznatih puteva, čisti čovjeka od grijeha i skida sve terete. Dovoljno nam govori primjer prostitutke koja je pokazala milost prema psu i napojila ga te na taj način zadobila oprost od Allaha i stekla Džennet.
Podsjetimo se i na onog čovjeka koji je prakticirao izlaziti ljudima u susret na taj način što im je pozajmljivao novac. Šaljući svog izaslanika po prispjelu naplatu duga, savjetovao bi mu: „Uzimaj lakše (manje), a ostavljaj teže (više). I praštaj, ne bi li Allah i nama oprostio.“ Takav će doći pred Gospodara koji će ga pitati: „Šta si radio na Dunjaluku?“ On će kazati: „Nisam imao mnogo dobrih djela, ali sam govorio svom izaslaniku: ‘Uzimaj lakše (manje), a ostavljaj teže (više). I praštaj, ne bi li Allah i nama oprostio.'“ Allah će mu reći: „I Ja tebi praštam.“[6]
Drugi bogataš kojeg će Allah na Sudnjem danu pitati šta je radio na Dunjaluku, odgovorit će da se bavio kupoprodajom i dodat će: „S time što sam praštao i olakšavao imućnima, siromašnima odgađao rok za vraćanje dugova i praštao sam.“ I Allah će mu oprostiti.[7]
Ebu Zerr nam prenosi svoj razgovor sa Poslanikom: „Šta će čovjeka spasiti od Vatre, o Božiji Poslaniče?“
Poslanik mu je odgovorio: „Vjerovanje u Allaha.“
„Ali, Božiji Poslaniče, uz to vjerovanje treba ići i dobro djelo“, reče Ebu Zerr.
„Da, da dijeliš ono čime te Allah opskrbio“, reče mu Poslanik.
Na to je Ebu Zerr ponovo upitao: „A ako je siromašan?“
„Naređivat će dobro, a odvraćat od zla“, nastavio je Poslanik.
„A ako ni to ne može?“ upita Ebu Zerr.
„Neka pomaže onome kome je nanesena nepravda“, odgovori Poslanik.
„A ako je slab, pa ni to ne mogne? Kakvu bi nadu ostavio svome prijatelju?“ upitao je Ebu Zerr.
„Neka izbjegava vrijeđanje drugih“, rekao je Poslanik. Nakon toga Ebu Zerr ponovo upita: „Hoće li ući u Džennet ukoliko se bude držao toga?“
Božiji Poslanik je na kraju rekao:
„Nema vjernika koji neko od ovih djela izvršava, a da ga ono neće uzeti za ruku i uvesti u Džennet.“[8]
Postavljamo pitanje: Kad je najveća potreba za milošću? To je u slučajevima socijalno ugroženih, kad ih životna potreba tjera da se zadužuju, jer im njihovi niski prihodi onemogućavaju da pokrivaju dugove, zbog čega i najviše pate. Zatim, pri spašavanju ovisnika od droge i spašavaju bračnih zajednica.
Kad Poslanik podstiče na milost, prvenstveno je usmjerava prema siročetu, djetetu šehida i djetetu s posebnim potrebama.
Ljudi žive u velikom strahu. Život im je ispunjen tegobama. Najveća milost koja im može biti pružena jest osloboditi ih tog straha. Gdje su milosrdni?
Poslanik, s.a.v.s., zastrašivanje je koristio samo u odgoju i napretku svojih prijatelja. U svakodnevnoj komunikaciji s ljudima, uvijek je koristio riječi: „Ne plašite se, vaš Gospodar je milostiv.“
Svi oblici milosti koje susrećemo na zemlji su samo jedan od stotinu dijelova Allahove milosti, a sve preostale dijelove je Allah zadržao kod Sebe kako bi se ljudima smilovao na Dan kad potreba za Njegovom milošću bude mnogo veća. Ovo je slika Allahove milosti koja tjera svaki strah iz srca.
Od Poslanika se prenosi da je rekao:
„Nema dana da nebo ne kaže: ‘Gospodaru, dozvoli mi da u komadima padnem na čovjeka, jer on prima Tvoja dobra, a odbija da Ti se zahvali.’ Nema dana da Zemlja ne kaže: ‘Gospodaru, dozvoli mi da progutam čovjeka, jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da Ti se zahvali.’ Nema dana da more ne kaže: ‘Gospodaru, dozvoli mi da potopim čovjeka, jer on jede Tvoje blagodati, a odbija da ti se zahvali.’ Nema dana da brda ne kažu: ‘Gospodaru, dozvoli nam da smrvimo čovjeka, jer se on koristi Tvojim blagodatima, a neće da Ti se zahvaljuje.’ Allah im svima odgovara: ‘Da ste ga vi stvorili, vi biste mu se smilovali. Pustite vi Mene i Moje robove. Ako se oni pokaju, pa Ja sam im prijatelj, a ako se ne pokaju, pa Ja sam njihov liječnik.'“
Dakle, ako je Allah zadovoljan s nama, On nam je prijatelj i Njegovoj ljubavi nema kraja. A ako je nezadovoljan, onda je On naš liječnik, koji nam zamlađuje svaku našu ranu. Kako onda, On može biti izvor straha i jeze?! Uzvišen li je, Plemenit li je kao prijatelj, divan li je kao liječnik!
I završit ćemo s porukom iz jedne od Poslanikovih hutbi: „Zavolite se. Zavolite se radi Allahove milosti i Njegovog daha među vama.“[9]
Molim Allaha da nam u svemu ovome pomogne. Amin!
(Bijela džamija, 18. mart 2005)
Izvor: Sulejman Bugari, Vratimo se Gospodaru, Connectum, Sarajevo, 2005, str. 231-237.