Postupanje po znanju

Autor: Mustafa Prljača

Čovjek je u svojoj biti neznalica, i njegovo prvobitno stanje uvijek je neznanje. Njegova duša – prema nekim tumačenjima[1] – spada u red najnižih duhovnih subjekata u duhovnom svijetu, koji nisu u stanju dosezati znanja bez pripomoći sa strane, bez potpomaganja dodatnim sredstvima, tj. fizičkim čulima, što je, prema njima, i uvjetovalo njihovo spajanje sa tijelima. Tako čovjek najprije bude kapljica sperme, kao i druge životinje, a zatim se to dalje razvija, prolazi kroz različite faze i uobličava se, što je, također, karakteristično za sve životinje. Potom počinje stjecati znanja, najprije ona najprostija, posredstvom čula, a potom i svojim umom – Allah vas iz utroba majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh, vid i razum! (En-Nahl, 78). Zahvaljujući tim opažanjima čovjek ovladava sposobnostima spoznavanja, usavršava bit svoje ljudske prirode i, shodno tome, izvršava dužnosti primjerenog odnosa prema Bogu (ibādet), tj. on treba da se ponaša sukladno znanju koje postigne, bilo onom znanju koje je stekao vlastitim umnim pregnućima i angažmanom, ili onom koje mu je otkriveno preko Božijih poslanika, a koje mu život održava u stanju ravnoteže i harmonije sa svijetom u kojem živi. Tako čovjek, zahvaljujući sposobnostima svoga uma kojim ga je obdario njegov Stvoritelj i time ga izdvojio iz reda životinja, postupno stječe znanje, kroz različite forme, i postaje znalcem.

Ta znanja se potom sve više produbljuju i proširuju, a krajnji domet im je strah od Boga, odnosno visoko razvijena svijest o Bogu – ono što se u kur'anskoj i hadiskoj terminologiji zove takvaluk (al-taqwa) – svijest o potpunoj istinitosti svih naputaka koje su čovjeku spuštene odozgo i u kojima je pohranjena čista mudrost, čije skrnavljenje po čovjeka može imati, i uglavnom ima, veoma loše i trajne posljedice. Naime, riječ al-taqwa, koja se kod nas obično prevodi kao bogobojaznost, izvedena je iz korijenskog glagola weqa-yaqi-wiqaya, što znači: čuvati se, paziti se, štititi se. To, dalje, znači da se onaj ko primijeni taj princip, ko usvoji to načelo i po njemu uredi svoj život, time štiti od neprijatnosti i loših posljedica po sebe. To je i smisao prve objave: Uči, u ime svoga Gospodara! (El-‘Alek, 1), što će kazati da je islam vjera utemeljena u znanju, sa osnovnom zadaćom da čovjeka podstiče na otkrivanje sve širih i dubljih horizonata postojanja, da mu tim znanjem koje će mu se pritom otkrivati osvjetljava njegov životni put, u njemu usavršava njegovu čovječnost i dovodi ga u punu pokornost Bogu, što je i krajnja svrha njegova postojanja. Prema tome, pokornost Bogu, odanost Njegovim riječima i programu života kojeg je On ocrtao najviši je stupanj znanja i, prema tome, najrazvijena forma islama. Stoga je Poslanik, a.s., kao osoba koja u sebi i svojim postupcima objedinjuje punu sabranost islama, rekao: “Ja se od vas najviše bojim Allaha, i imam najveće znanje o Njemu!”[2]

To je, zapravo smisao izvršavanja emaneta kojeg je čovjek, pri svom pojavljivanju na Zemlji, preuzeo na sebe, o čemu se govori u 72. ajetu sure El-Ahzāb, naime: Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se sustegli i pobojali se da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – on, doista, prema sebi nepravedan bijaše, i neznan!

Ibn Kesir, u vezi s tim, navodi Ibn ‘Abbasove riječi: “Pod emanetom se misli na pokornost. Nebesima i Zemlji ju je Allah ponudio prije nego Ademu, a zatim je Ademu rekao: ‘Ja sam emanet ponudio nebesima, Zemlji i planinama, pa ga oni nisu mogli preuzeti – hoćeš li ga preuzeti ti, sa svim što je u njemu?’ ‘Gospodaru’, upitao je Adem, ‘a šta ima u njemu?!’ ‘Ima to’, rekao mu je njegov Gospodar, ‘da ćeš, ako budeš činio dobro, biti nagrađen za to, a ako budeš činio zlo, biti kažnjen za to!’ Tada je Adem prihvatio emanet i ponio ga.”

‘Ali ibn Ebi Talha, pozivajući se, također, na Ibn ‘Abbasa, kaže: “Emanet označava obaveze, koje je Allah ponudio nebesima, Zemlji i planinama: ako ih budu vršili da ih nagradi za to, a ako ih zanemare, da ih kazni! Njima se to nije dopalo, pa su se sustegli od toga, ne iz neposlušnosti, već iz strahopoštovanja prema Allahovoj vjeri, tj. iz bojazni da je neće vršiti kako treba. Potom ga je ponudio Ademu, i on ga je prihvatio sa svim onim što je u njemu.”[3]

O načinu preuzimanja toga emaneta i njegovim implikacijama postoje brojna stajališta, međutim sva se slažu u tome da taj emanet podrazumijeva savjesno izvršavanje Božijih zapovijesti i izbjegavanje Njegovih zabrana. Dželaluddin Sujuti, u svom komentaru Kur'ana, o riječima Mi smo ponudili emanet… kaže: “Tj. namaze i sl. za čije vršenje slijedi nagrada, a za nevršenje kazna!”

Musliman se ne smije povoditi za onim što ne zna

Da bi se čovjekova odgovorna zadaća mogla vršiti na njoj prikladan način, svakako je potrebno znanje, poznavanje onoga što treba da se radi i utvrđivanje načina kako da se to radi, ukoliko taj način nije objašnjen. S obzirom na to, musliman ne smije prihvatati i povoditi se za onim o čemu nema znanja. Kur'an to strogo zabranjuje: Ne povodi se za onim o čemu nemaš znanja! I sluh, i vid, i razum – za sve to će se, zaista, odgovarati! (El-Isra’, 36), tj. čovjek će biti pitan da li ih je koristio na ispravan način i u svrhe za koje su stvoreni. U tom smislu izričito zabranjuje muslimanu da se povodi za postupcima onih koji nemaju znanja i izdaje mu jasnu naredbu da se “neznalica kloni”. (El-A'raf, 199).

S obzirom na činjenicu da čovjeku znanje koje dokuči samo svojim umnim pregnućima nije dostatno – i da mu nikada i neće biti dostatno s obzirom na njegovu ograničenost koja je sastavni dio njegovoga bića – njegovo mjerilo onoga što mu koristi i što mu šteti, što mu je milo i prema čemu osjeća naklonost, te što mu je, s druge strane, mrsko i prema čemu osjeća otpor, ne može biti bezrezervno uzeto kao ispravno mjerilo. Kur'an će na više mjesta istaknuti da “Allah zna, a vi ne znate”, pa će, prema tome, ispravno mjerilo – i time mjerodavno – biti samo ono koje je uspostavio uzvišeni Bog, vlasnik svih savršenstava, Onaj koji je uspostavio očevidne i skrivene zakonitosti, ali i koji je Kur'an nazvao mjerilom (Eš-Šūra, 17) i razlučivačem istine i neistine, ispravnog od neispravnog (Alu ‘Imran, 4). Prema tome, ispravno je, i time korisno za čovjeka, samo ono što se takvim pokaže nakon što se izmjeri tim mjerilom. Sve drugo je štetno po njega u smislu njegove konačne sudbine.

Za čovjeka je, dakle, najkorisnije biti Bogu u pokornosti, kako u unutrašnjosti svoga bića, tako i u svom vanjskom izražavanju, dok mu je najštetniji neposluh Bogu, izvana i iznutra njegova bića. Pravilo je da se vjerski napuci izvršavaju čak i onda kad čovjeku nije dokraja jasna njihova svrha, razlog zbog kojeg su propisani. Oni, nesumnjivo, imaju pozitivnog utjecaja na čovjekovo srce a potom i na svo njegovo ispoljavanje, onako kako ljekoviti napitak ima pozitivno djejstvo, makar čovjek i ne poznavao sve njegove sastojke i način njihova djelovanja na njegov tjelesni sastav.

Prema tome, kad čovjek pokaže jednu takvu pokornost Bogu, onda svaka teškoća s kojom se suoči, i svaki izazov i bol, u konačnici mu pridonesu dobro, upravo kako stvar stoji i u suprotnom slučaju, kako je to navedeno u 216. ajetu sure El-Bekare, naime: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, nešto volite, a ono ispadne zlo po vas!

Primjena znanja uzrokuje pozitivno stanje u čovjeku

Ono na šta treba ukazati jeste činjenica da ljudi, općenito, mnogo toga znaju, da su svojim naporima uspjeli doći u posjed mnogih znanja, da nerijetko govore ispravno, sasvim sukladno objavljenim istinama, ali da njihovo stanje, vrlo često, nije u skladu s tim. Oni, naprimjer, govore o moralnosti, poštenju, pravednosti i sl., i neki od njih pritom su sasvim iskreni. Te činjenice su im se, prema tome, ostvarile na stepenu znanja, ali ne i na stepenu stanja, odnosno posjedovanja tog svojstva. Stoga ćemo, počesto, vidjeti kako način njihovoga života ne korespondira sa znanjima koja posjeduju. Razlika pak između znanja o vjerskim učenjima i stanja je kao razlika između govora o nekim svojstvima i samog posjedovanja tih svojstava.

Da bi znanje vršilo svoju ulogu ono mora djelovati na čovjeka, mora se ustaliti u njemu i postati sastavnim dijelom njegovoga bića, njegove ličnosti. Uprotivnom, ono može biti korisno u nekoj mjeri ovdje na ovome svijetu, može čovjeku priskrbiti određene koristi, dok je, sa stanovišta Onoga svijeta (Ahiret), sasvim beskorisno.

Pokornost Bogu podrazumijeva izvršavanje Njegovih naredbi i izbjegavanje onoga što je On zabranio. Učenjaci imaju različita stajališta o tome koje od tog dvoga ima veću težinu kod Boga, ali i u stvarnosti života: izvršavanje naređenih stvari, ili izbjegavanje zabranjenih.[4] Iako je vrlo teško to dvoje razlučiti, većina je mišljenja da prednost, u principu, treba dati onome prvom, s obzirom da ono podrazumijeva dinamiku, dok je drugo statično; prvo je aktivnost, drugo pasivnost. Uz to, kažu oni, prema kur'anskom kazivanju o stvaranju čovjeka, Adem je prekršio Božiju zabranu – pojeo je plod sa zabranjenog drveta, te se pokajao i Bog je primio njegovo pokajanje, tako da taj njegov postupak, iako je rezultirao oštrom sankcijom, nije bio i koban po njega, nije mu zatvorio vrata spasa, dok je Iblis odbio izvršiti Božiju naredbu, i to je bilo kobno po njega: time je navukao na sebe prokletstvo Božije i ostao trajno udaljen iz područja Božije milosti.

Ovo stajalište podupiru i brojni Vjerovjesnikovi hadisi, poput, npr.: “Allahu najdraže djelo jest namaz obavljen u njegovu vremenu!”[5]; “Znajte da je vaše najbolje djelo namaz!”[6] i sl.

Taj suodnos aktivnog i pasivnog odnosa u djelovanju posredno sugerira i slijedeći Vjerovjesnikov iskaz: naime, Ebu Se'id kaže da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad je kazao: “Ko od vas primijeti ružno djelo neka ga izmijeni rukom, a ako ne mogne, neka upotrijebi jezik (uvjeravanjem), ako, pak, ni tim ne uspije, neka to djelo srcem prezre. Međutim, taj način je najslabiji oblik vjerovanja (imana).”[7]

Kako se vidi, u prva dva slučaja traži se djelovanje – shodno situaciji – aktivan odnos prema postupcima kojim se narušavaju Božiji napuci, dok se u trećem slučaju nalaže samo pasivno nemirenje sa njima, njihova osuda u dubini svoga bića. Odustajanje od aktivnog pristupa na planu suzbijanja grijeha, Poslanik, a.s., ilustrirao je pričom o skupini ljudi koji putuju na zajedničkoj lađi, gdje jedni od njih na mjestu gdje se nalaze odluče izbušiti rupu kako bi sebi osigurali vodu: ako ih oni iz drugog dijela ne spriječe u toj namjeri, držeći da je to njihova privatna stvar, taj njihov čin uzrokovat će potonuće lađe i stradanje svih putnika, a ako ih onemoguće u tome, spasit će i sebe, ali i njih; i lađu.[8]

Prema tome, samo preziranje srcem onoga što Bog ne voli, bez poduzimanja bilo kakve akcije na suzbijanju toga, predstavlja i najniži stupanj vjerovanja ispod kojega nema više vjerovanja. Drugim riječima, ko svojim srcem odobrava nešto što je Bog jasno označio zabranjenim, odnosno ko u svom srcu ne osjeti prezir prema tome, taj u svom srcu i nema vjerovanja, već je njegovo srce ispunjeno nekim drugim sadržajem.

Legitimirati grijeh, priznati mu ispravnost i osigurati mu ambijent u kojem se on može nesmetano ispoljavati znači puštati da se na zajedničkoj lađi slobodno buši rupa.

Iskušenja današnjice

Stvarnost s kojom se danas suočavamo u velikoj mjeri odražava upravo odsustvo znanja, odnosno primjene znanja, te gubitak mjerila. Ko, naprimjer, u današnjem svijetu stvarima određuje mjeru, ko ih razvrstava na ispravne i neispravne, dopuštene i zabranjene, moralne i nemoralne: najjača zemlja, najbogatiji ljudi, najučeniji? Amerikanci, Evropljani, Azijati, Afrikanci? Filozofi, fizičari, matematičari, sportisti, pjevači, glumci? Koje se mjerilo koristi u tom vrjednovanju stvari? Ako se ustanovi da je, npr. pušenje štetno po zdravlje i nesumnjivo se dokažu sve štetne posljedice pušenja, pa se povede kampanja protiv njega i zatraži se donošenje zakona o njegovoj zabrani – zašto se ista kampanja ne povede i protiv alkohola, ako je dokazana njegova štetnost i statistički ustanovljene brojne štetne posljedice njegove upotrebe po čovjeka, porodicu i društvo? Zašto se ne povede i kampanja za zabranu golotinje, ako se ustanovi velika štetnost njenoga prisustva po brak, porodicu i društvo. Potom, ko će odrediti mjeru i stepen otkrivenosti ljudskoga tijela koja će biti odobrena, odnosno zabranjena, i na temelju čega, itd.? Zašto se zakonom ne zabrani i kocka, čija je štetnost po čovjeka i društvo evidentna?

Ako se ne poštuje Božiji autoritet u određivanju mjere, čiji se autoritet mora poštivati?

Muslimani današnjice, osobito muslimani sa naših prostora, svakodnevno se suočavaju sa najrazličitijim pojavama i obrascima ponašanja, koji im se, faktički, nameću – na ovaj, ili onaj način – i za koje se, otvoreno ili prećutno, traži da ih usvoje kao svoje. Oni se, prema svemu tome, uglavnom pokazuju vrlo ranjivima, nezaštićenima i vrlo pogodnima za utjecaje sa strane, koji razaraju njihovo unutrašnje biće. Mi već imamo situaciju da i ljudi sa muslimanskim imenima drže javne kuće, da promoviraju razvrat, alkohol, kocku, nasilje…; da su naše mase već svikle na određene oblike očiglednoga grijeha i da više ne pokazuju skoro nikakav otpor prema njima. To je ozbiljan znak deformacije u njihovome duhu, ozbiljno pomanjkanje znanja o suštinama tih stvari, o njihovoj štetnosti. To je znak da je ono što se zove al-taqwa – bogobojaznost, svijest o Bogu, čovjekov zaštitni štit – kod njih zakržljalo, da nije dovoljno razvijeno, da je slabo, što po njih može imati kobne posljedice, jer – to je znak duhovne kapitulacije, izlazak iz vlastitoga bića.

Muslimani, naime, prema svemu tome trebaju imati jasan stav: ne prihvatati, i ne sprovoditi u praksi ništa prije nego se upoznaju sa njegovom suštinom i ne omjere ga o ispravno mjerilo, ma kako se ono u prvi mah činilo privlačnim i profitabilnim. Da bi bili u stanju razlučivati ispravno od neispravnog, moraju se upoznati sa kazalima mjerila koje koriste, i dužni su imati aktivan odnos prema tome – na jedan od tri načina naznačenim u gornjem hadisu – u smislu izbjegavanja, te suzbijanja onoga što se, prema tom mjerilu, pokaže neispravnim. Prihvaćati to bez znanja, ili barem bez pokušaja da se dođe do znanja o tome i njegovoj vrijednosti, znači pokazivati vlastitu neozbiljnost pred mogućim posljedicama, dok dati legitimitet onome što je Bog zabranio, to makar srcem ne prezreti, znači izići iz skupine vjernika.

Prema tome, potrebno je da muslimani na našim prostorima ulože napor kako bi iznašli forme vlastitoga ispoljavanja, koje će odražavati njihov duh, njihovu kulturu i njihove duhovne vrijednosti, te koji će, uz to, biti primjereni vremenu u kojem žive, što će biti izraz budnosti njihovoga duha. Samim tim oblicima ispoljavanja – ukoliko oni budu imali svoga utemeljenja u Kur'anu i praksi Božijega Poslanika – oni će, nesumnjivo, sužavati prostor onim oblicima koji su u očiglednoj konfrontaciji sa konceptom života koji je ocrtao sami Bog, a koji je najpotpuniji, najkorisniji, ali i najljepši za čovjeka. Moraju, dakle, doći do potrebnoga znanja i moraju to znanje primijeniti u životnoj stvarnosti. Odatle će im se otvoriti “putevi spasa” i oni će imati lijep i prosperitetan život.[9]

Shodno budnosti duha i djelima koja budu rezultat te budnosti, biva i intenzitet/stepen vjerovanja u čovjeku – ono se u skladu s tim povećava i smanjuje. U početku, naime, samim čovjekovim svjesnim stupanjem u islam, izgovaranjem Kelime-i šehadeta, ne postoji različitost tog intenziteta. To je ono najmanje što se naziva vjerovanjem i s te tačke startuju svi vjernici. Razlika, koja se kasnije javlja među njima, dolazi od “stanja” čovjekove duše, koje proistekne iz djela. Tako su ljudi i na početku pismenosti svi jednaki – svi nauče svako pojedino slovo i u tome se ne razlikuju. Razlika nastane kasnije, shodno upotrebi tih slova, njihovu vezivanju u riječi i izražavanju smislova tim riječima… Neki u tome dostignu visoke vrhunce, dok se drugi zadrže na najprostijim oblicima i skoro da ne znaju ništa više od pukog ispisivanja slova.

 

Izvor: mekteb.islamskazajednica.ba