Kur'an spominje tri osnovna sredstva stjecanja jasnog i pouzdanog znanja:
– uho (sam‘)
– oko (basr)
– srce (fu'ad)
Allah vas iz utroba majčinih izvadi, vi ništa ne znate, i dajem vam sluh i vid i srce da biste bili zahvalni (na ovim blagodatima – koristeći ih).[1]
… i On vam sluh i vid i srce daje -, a kako vi malo zahvaljujete.[2]
Do većine saznanja mi dolazimo pomoću čula sluha, slušamo o onome što je iskustvo drugih ili plod njihovog istraživanja i razmišljanja ili slušamo o događajima u kojima su drugi sudjelovali.
Drugi dio saznanja ostvarujemo gledajući, a ostatak se odnosi na ono što jeste plod našeg unutrašnjeg motrenja i zapažanja.
Ali, ono što gledanjem, slušanjem ili unutarnjim motorenjem dospije u naš um još uvijek je površno, jer nije dovoljno analizirano i procijenjeno. Taj „sirovi“ materijal treba oblikovati u srcu koristeći misao, kako bi postao pouzdanim znanjem vrijednim prihvatanja i slijeđenja. Kur'an čovjekov napredak i usavršavanje vidi upravo u pravilnom korištenju spomenutih sredstava, dok onoga koji ih ne koristi poredi sa stokom:
Oni srca imaju, a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – još su više zalutali.[3]
Gori jer su se sami doveli u takvo stanje, na osnovu sopstvenog slobodnog izbora.
Temeljna i obuhvatna uloga srca (fu'ad)
O ovoj ulozi Kur'an govori na različite načine, ili koristi nekoliko termina, poput: tefekur, tedabur i ta'akal.
Tefakur, znači razmišljanje, odnosno i sređivanje vanjskih i unutarnjih zamjedbi da bi ih se podvrglo analizi, sintezi, te poređenjem i procjenom došlo do određenih načela. Sve ovo da bi se o pojedinačnim zbivanjima, fenomenima i procesima mogao imati primjeren i sračunat zaključak i da bi se svaka nova zamjedba mogla smjestiti na pripadajuće joj mjesto.
Tedabur, znači pronicanje, udubljivanje, prodiranje iza zavjese da bi se doseglo zbiljsko (hakikat). Jer, naša čulna zapažanja ustvari su površna reakcija na fenomene stvari, njihovu pojavnost a da osjetilima ne prodremo u nutrinu i proniknemo u zbilju stvari, ili, primjerice, krajnji ishod nekog događaja. Ona to jednostavno nisu u stanju, njihov domet je nedostatan.
Ali, pronicljivošću, umskim zadubljivanjem može se prodrijeti u suštinu stvari, zbilju. Zato, spoznaja mora biti daleko od lahkovjernosti, neutemeljenog pretpostavljanja, površnih rasuđivanja, umne kratkovidnosti, a ispunjena pronicljivošću i preciznim umnim raščlanjivanjima, da bi se polučila jasna, izvjesna i pouzdana znanja koja jesu dostojna prihvaćanja i slijeđenja.
Nazar – (motrenje, promatranje) Ku'ran u svojim stavcima podstiče i na promatranje – nazar. A to znači istraživačko gledanje, usredotočeno motrenje, praćeno razmišljanjem i suptilnim razgledanjem. Obratimo pažnju na nekoliko kur'anskih ajeta:
Reci: „Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji.“[4]
Reci: „Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio.“[5]
Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta.[6]
Svakako, imamo na umu da u svim spomenutim slučajevima promatranje mora biti toliko duboko i precizno da uspije dati odgovore i riješiti poteškoće koje se na ovom polju javljaju. Mora biti praćeno posebnom pažnjom. Ovo pronicanje, promišljanje i promatranje obuhvata sve stvari i zbilje svijeta bez ograničenja. Kur'an preporučuje da promatramo i promišljamo o različitim oblastima, kao:
O prirodi: U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znakovi znameniti za razumom obdarene.[7]
U stotinama ovakvih ajeta Kur'an podstiče čovjeka na promatranje prostranog Univerzuma i na promišljanje o njemu.
O historiji: … zato kazuj događaje da bi oni razmislili…[8]
Svakako i u stotinama drugih kur'anskih ajeta u kojima se o izučavanju i analizi prošlosti ranijih naroda, uzrocima njihovih uspona i padova, govori kao o poukama koje mogu koristiti čovjeku.
O čovjeku: Mi ćemo im pokazati znakove Naše (pružiti dokaze Naše) u prostanostima svemirskim, a i u njima samima, dok im ne bude posve jasno da je On istina.[9]
O objavljenoj Riječi Božijoj: Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci.[10]
Izvor: Muhammad Behešti, Muhammad Javad Bahonar, Ali Golzade, Smjerokazi islama, (prijevod: Nermin Hodžić i Muamer Kodrić), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 28-32.