Autor: prof. dr. sc. Marta Ljubešić
Dojenčad je fascinirana ljudskim licem i pažljivo će promatrati izraze lica svojih roditelja i drugih bliskih osoba dok ih hrane i njeguju. Zato je za emocionalni razvoj male djece važno prilaziti im u dobrom raspoloženju, te ih opušteno i s uživanjem njegovati i igrati se s njima. Mala djeca trebaju puno tjelesnog dodira i nježnosti, te izloženost dobno primjerenim iskustvima. Dobno primjereno iskustvo im odrasli daju najviše tako da oponašaju ono što dojenčad radi: odgovaraju im glasanjem koje je imitacija njihovog glasanja, govore im nježno i puno pjevaju, te im daju priliku za odgovor, tj. iščekuju i potvrđuju svaki njihov odgovor.
Emocionalni je razvoj moguće poticati samo ako razumijemo djetetove razvojne potrebe i međuovisnost svih razvojnih domena, te ako razumijemo i prihvaćamo djetetovu aktivnu ulogu u vlastitom razvoju, kao i kulturalne različitosti u emocionalnoj komunikaciji. U tom kontekstu posebno mjesto pripada igri.
Igra je intrinzično motivirana aktivnost djeteta koja mu pomaže u otkrivanju svijeta (materijalnog i socijalnog) kojim je okruženo i kroz koju se socijalizira i gradi odnose s osobama koje skrbe o njemu, a to su ponajprije roditelji. Od svog prvog dana dojenče najbolje uči istražujući okolinu putem osjeta: dodira, vida, sluha, okusa i mirisa i pri tom mu je izuzetno važno da osjeti kako je pažnja roditelja usmjerena na njegove doživljaje i kako oni sudjeluju u onome što dijete zaokuplja. Skupe didaktičke igračke potpuno su nevažne u usporedbi s kontaktom licem u lice i s emocionalnom razmjenom o trenutnom iskustvu dojenčeta ili malog djeteta. Za cjeloviti psihički razvoj djeteta poticajno je da roditelji i svi koji ga okružuju jednostavnim jezikom, ali s bogatom prozodijom, imenuju ono što dijete i odrasli tog časa vide i doživljavaju. Odrasli se svojom nepodijeljenom pažnjom treba pridružiti dojenčetovom fokusu interesa i pri tom u punoj mjeri slijediti svoju intuiciju te spontano reagirati.
Svakako se moramo zapitati u kojoj mjeri u ovom našem ubrzanom načinu života i pojačanoj izloženosti stresu mala djeca dobivaju njima tako potrebnu nepodijeljenu pažnju bliskih osoba. Brazelton i Greenspeen tvrde na temelju svog kliničkog iskustva da češće negoli se misli izostaje razvoj bliskog odnosa s dojenčetom i malim djetetom. Bliski se odnos razvija kroz zajedničko druženje djece i njihovih roditelja koje je utemeljeno na emocionalnoj komunikaciji i zajedničkoj igri. To nužno ne znači da svo vrijeme djetetove budnosti majka mora biti s djetetom u izravnom kontaktu, primjerice licem u lice. Međutim važno je da dijete kroz vizualne i akustičke signale osjeti da je ona blizu i da mu je emocionalno dostupna. Prema procjeni Brazeltona i Greenspana, dijete do godine dana, dok je u budnom stanju, ne bi smjelo biti više od jedne trećine vremena prepušteno sebi dok bi oko dvije trećine vremena trebalo biti u interakciji s bliskom osobom.
Stjecanje iskustva koje je prilagođeno individualnim potrebama djeteta također utječe na emocionalni razvoj. Djeca kod koje ova potreba često nije zadovoljena na pravi način doživljavaju negativne emocije uslijed izloženosti prevelikim zahtjevima okoline ili suprotno tomu zbog zapuštanja djeteta. Za zadovoljavanje ove potrebe presudno je priznati svakom djetetu njegovu jedinstvenost i pravo na usvajanje znanja vlastitim tempom. Sustav rane intervencije po definiciji treba pridonijeti zadovoljavanju ove temeljne djetetove potrebe kad kod je ona ugrožena zbog postojanja socijalnih ili bioloških čimbenika rizika. Brazelton i Greenspan, koji su i sami po svojoj temeljnoj izobrazbi liječnici, upozoravaju da je u medicinskim krugovima koji rade s malom djecom nedostatno prisutna izobrazba koja bi im ukazala na potrebu i dosege rane intervencije. Oni navode da gotovo 99% liječnika koji uoče rano razvojno odstupanje smatra da treba pričekati kako bi se vidjelo hoće li se to samo od sebe normalizirati. Problem proizlazi iz cijele orijentacije medicinskog obrazovanja prema bolestima, te se čeka dok slika smetnje ne postane dovoljno jasna, ili drugim riječima dok problem ne naraste. Takvo je stanovište u suprotnosti s potrebom stjecanja ranog iskustva na individualno primjeren način i to bez odgode i čekanja da se pokaže ozbiljnije zakazivanje. Drugim riječima svako dijete ima svoj jedinstven temperament i druga razvojna obilježja i pružanjem ranog iskustva koje odgovara djetetovoj prirodi potiče se zdravi socio-emocionalni razvoj, preveniraju teškoće učenja i ponašanja i osposobljava se dijete za puni razvoj vlastitih potencijala.
Također djeca trebaju strukturu i granice jer im one okolinu čine predvidivom i jasnijom. Usvajanje pravila i poštivanje granica koje se odvija u toplim i bliskim obiteljskim odnosima omogućava djetetu internalizaciju granica, kanaliziranje agresije i smireno rješavanje problema. Da bi se ostvarili ti ciljevi djeca trebaju okolinu koja je istovremeno i empatična i sposobna postaviti granice, te koja djeluje ponajprije svojim očekivanjima, a ne etiketiranjem ili grdnjom. Za zadovoljavanje ove potrebe važno je da odrasli imaju povjerenja u djetetove potencijalne i da dobro razumiju njegove slabosti.
Za svakog je pojedinca važno da tijekom ranog razvoja razvije osjećaj o vlastitom identitetu kao i pozitivan odnos prema sebi i samopoštovanje. Razvoj samopoštovanja je pod utjecajem reakcija osoba koje okružuju dijete i koje utječu na to kako se ono osjeća. Izuzetno je važno da roditelji i ostali koji brinu o malom djetetu razumiju kako je za razvoj samopoštovanja važno da dijete ima ljubav, sigurnost i utjehu, te da je okruženo pozitivnim modelima ponašanja i ljudima s razvijenim samopoštovanjem. Ako mu nešto ne uspijeva ne smije ga se posramljivati i treba biti hvaljeno ponajprije za aktivnost i uloženi trud, dok su rezultati manje važni. Oni će ionako doći ako je dijete aktivno, a neće doći (ili će doći znatno kasnije) ako dijete odrasta pod pritiskom očekivanja da uvijek bude uspješno i besprijekorno. Domišljati i decentni oblici pomoći koji podupiru djetetovo rješavanje problema u situacijama igre ili učenja daju djetetu priliku da doživi uspjeh i stekne novu vještinu.
Emocije prate sve djetetove aktivnosti, pa tako i igru i učenje, prisutne su u zdravlju i u bolesti. Valja znati da mala djeca imaju snažne i duboke osjećaje i da bi naučila izlaziti na kraj s njima trebaju tijekom cijelog djetinjstva suosjećajnu i brižnu podršku odraslih.
Izvor: Hrvatski časopis za javno zdravstvo, vol 7, broj 28, listopad 2011.