Ako se želiš okoristiti Kur'anom, onda priberi svoje srce pri slušanju i učenju Kur'ana. Predaj mu sav svoj sluh i koncentriši se tako kao da si ti onaj kome se Allah Uzvišeni obraća u datom trenutku, jer Kur'an je u stvarnosti Allahovo obraćanje tebi preko Svoga Poslanika, s.a.v.s. Svevišnji je rekao: „U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je!“[1]
S obzirom da je potpuni utjecaj na slušaoca uvjetovan postojanjem utjecajnog činioca, objektom podobnim da prihvati utjecaj činioca, uvjetom za ostvarenje utjecaja i nepostojanjem neke prepreke za djelovanje utjecajnog činioca, ajet je sabrao sve spomenuto i na najkraći, najlakši i najjasniji način sve to objasnio. U riječima Uzvišenog: „U tome je, zaista, pouka…“, podsjećajući na sadržaj sure od samog početka pa nadalje pronalazimo utjecajni činilac. Riječi Uzvišenog: „…za onoga ko razum ima, …“ govore o objektu podobnom da prihvati utjecaj činioca, a to je živo srce koje razumije i shvaća Allahovu poruku, kao što je Allah Uzvišeni objavio: „Ovo je samo pouka – Kur'an jasni, da opomene onoga ko ima pameti…“[2], tj. onoga čije je srce živo. A riječi Uzvišenog: „… ili ko sluša, …“ odnose se na koncentrisanje sluha na ono što se govori, a to je uvjet za ostvarenje utjecaja. I na kraju, Njegove riječi: „… a priseban je“ odnose se na pribranost i prisustvo srca. Ibn Kutejba, r.a., rekao je: „To je onaj koji pomno, prisustvom srca i razuma, sluša učenje Allahove knjige, ne padajući u nemar i odsutnost.“
Ajet ukazuje na prepreku koja onemogućava ostvarenje utjecaja, a to je odsutnost i nemar srca prema onome što mu se kazuje, pa ga čovjek čije je srce takvo ne razumije i ne razmišlja o njemu. Ako se i pronađe utjecajni činilac, a to je Kur'an, pa podobni objekat za prihvatanje utjecaja, a to je živo srce, zatim se ispuni uvjet, a to je pomno i predano slušanje, i na kraju ne bude ničega što bi moglo osporiti i omesti utjecaj činioca, primjera radi da srce bude zaneseno nečim drugim, pa ne razmišlja o riječima koje mu se upućuju – tada će se utjecaj činioca ostvariti, a to je okorištavanje Kur'anom i prihvatanje opomene i pouke.
Živo srce i Kur'an
Ako kažemo da se stvarni utjecaj postiže uz ispunjavanje svih ranije spomenutih uvjeta, zašto se u ajetu spominje veznik ‘ili’: „… ili ko sluša …“ iako se u kontekst ajeta bolje uklapa veznik ‘i’, koji podrazumijeva zbir navedenog, a ne veznik ‘ili’, koji upućuje na izbor jedne od dvije stvari?
Odgovor na pitanje
Kazat ćemo: „Ovo je veoma dobro pitanje“, a odgovor ćemo navesti. Veznik ‘ili’ upotrijebljen je zbog različitosti slušalaca kojima se Kur'an obraća, jer ima ljudi čija su srca živa i razumna, a uz to je i njihova priroda ili narav neiskvarena i potpuna. Ako u takvom stanju čovjek aktivira i uposli svoje srce i razum, oni će mu pokazati istinitost i ispravnost Kur'ana. Srce će posvjedočiti i prihvatiti ono što Kur'an iznosi, a Kur'an će za takvo srce biti svjetlost koja upotpunjuje svjetlost zdrave ljudske prirode. Ovo je osobine onih o kojima Kur'an kaže: „Oni kojima je dato znanje dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina.“[3]
A u drugom ajetu, Uzvišeni je o njima kazao: „Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove jeste udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće.“[4]
Svjetlost nad svjetlošću
Ovo je spoj svjetlosti zdrave ljudske prirode sa svjetlošću Objave, a to je zapravo stanje onoga koji posjeduje živo i razumno srce. Vlasnik živog srca spaja svoje srce s porukama i značenjima Kur'ana, doživljavajući takav osjećaj kao da je sam Kur'an ispisan u njegovom srcu, pa ga čita i uči iz svoje memorije.
Međutim, ima i onih ljudi koji nisu spremni prihvatiti svjetlost Kur'ana, ne posjeduju razumno i potpuno živo srce, te im je dodatno potreban dokaz koji će razdovjiti istinu od laži. Njihova srca nisu dosegla onaj stepen razboritosti i svjetlosti koji uživaju vlasnici potpuno živog i razumnog srca, niti je čistota njihove prirode kao u onih iz prve skupine. Njihov put za stjecanje Božanske upute, hidajeta, zahtjeva da sluh uposle pomnim praćenjem Objave, a srca razumijevanjem i razmišljanjem o značenjima Objave, pa će na taj način saznati da je Kur'an istina.
Prva je skupina jasno i očevidno prepoznala ono u što se poziva i o čemu Objava obavještava. Druga je skupina, međutim, prvo upoznala ono o čemu Objava govori, a zatim se u to i uvjerila. Oni su na stupnju imana, vjerovanja, dok su pripadnici prve skupine na stupnju ihsana, perfekcije u vjeri.[5] Njihova su srca bila na stupnju pouzdanog znanja (ilmul-jekin), a zatim su dosegla stupanj očevidnog uvjerenja (ajnul-jekin). No, pripadnici druge skupine samo su ostvarili stabilno vjerovanje koje ih je izvelo iz tmine nevjerstva i uvelo u svjetlo islama.
Izvor: Ibn Kajjim el-Dževzijje, Riznica znanja, (prijevod djela: Ismet Purdić), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2006, str. 95-98.
[1] Kaf, 37.
[2] Ja-Sin, 69-70.
[3] Sebe, 6.
[4] En-Nur, 35.
[5] Autor aludira na Džibrilov hadis u kojem stoji: „(…) ‘Obavijesti me o ihsanu (perfekciji u vjerovanju)? A Poslanik, s.a.v.s., na to mu odgovori: ‘Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, pa iako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi!“’ (op. prev.)