Autor: Vanja Rizvić
Jednog lijepog proljetnog dana, na svijet je došao jedan mali svitac. Već od prvog časa je to bio pravi nemirko, pa ga tako i nazvaše.
Iz dana u dan Nemirko je rastao, smišljajući razne vragolije na račun svojih sestrica i braće. Trčkarao je, skakutao, prevrtao se čas kolut naprijed, čas kolut nazad i sve u svemu, nikako se nije smirivao.
Dođe vrijeme da pođu u školu.
S nestrpljenjem su to svi mališani iščekivali, jer koji svitac ne želi naučiti kako da pali svoju lampicu! Na času energije, učitelj je pokazao kako se to radi. Dok su se učenici trudili i pokušavali zasvjetlucati, Nemirko je poletio i zasvijetlio. Ali, gle! Njemu je svijetlilo i tjelašce, a i njegov nosić. Umjesto jednu, imao je dvije lampice. Bio je tako ponosan i zabavljen svojim svjetlucanjem, da nije slušao opomene svog učitelja.
Od tog dana, Nemirko je bio najsrećnija i najbezbrižnija, a svakako i najvragolastija bubica na cijelom svijetu. Svijetlio je i svijetlio i uživao u svojim lampicama. Noću je blještao jače od ostalih i pravio osmice u zraku, izgledajući poput malene, svijetleće reklame. Kad osvane jutro i izađe sunce, drugi svitci bi ugasili svoja svjetla, ali ne i Nemirko. On bi i dalje nastavio da ih pali i gasi, bez obzira što ih niko danju ne primjećuje. Svi su ga upozoravali da ne troši svoje lampice nepotrebno, ali uzalud. Nemirko nije slušao. Letio je oko drveća, provlačio se kroz krošnje, letio nad livadom, skakutao s cvijeta na cvijet. Zabavljao se posmatrajući druge bubice i uživao u prirodi.
Jednog predvečerja, dogodilo se nešto strašno. Nemirko je primjetio da ne svijetli. Veoma se uplašio, kad je shvatio da su mu lampice hladne i vlažne. A, zašto i ne bi! Kakav je to svitac bez svjetla? Pa, to je bila njegova ličnost, svjetlo njegovog života, sve što je imao i sa čim se ponosio. Pokušao je ponovo i ponovo i ponovo, ali uzalud. Njegova svjetla se nisu palila. Nemirko je sav očajan odletio roditeljima.
„Moje svjetlo! Moje svjetlo!“ plakao je. „Pregorilo je i nikada više neću zasjati!“
Brižni roditelji su ga, kao pravog bolesnika, smjestili na cvjetni krevet i pozvali doktora. Nemirko je ležao i posmatrao nebo i svoje drugove, braću i sestre, kako svijetle u noći i sjetio se kako su ga svi opominjali i upozoravali da čuva svoje lampice.
„Zašto ih nisam slušao? Zašto sam nepotrebno trošio svoje svjetlo?“ mislio je, dok su mu suzice kvasile obraze. „Kad bih sad ponovo zasvijetlio, bio bih najpažljiviji i najbolji svitac na svijetu.“
Užurbano leteći, stigao je i stari, iskusni doktor svitac. Pregledao je, čas nosić, čas repić malom bolesniku i usput mu pregledao i grlo, pa rekao: „Vidiš sine šta se desi kad ne slušaš šta ti stariji i iskusniji govore! Nije uredu da svjetla gore i kad nam ne trebaju. To dobro zapamti!“ Tad je doktor dao vitamine malom bolesniku i preporučio da se odmara nekoliko dana.
Jednog jutra, Nemirko se probudio i probao upaliti svoje lampice. I, gle čuda! One su počele svijetliti još ljepše i jače nego ranije.
Nemirko je bio presrećan. Skakutao je od roditelja do braće i sestrica, radujući se što je opet pravi svitac. Ali, ovaj put nije htio letjeti napolju upaljenog svjetla. Čekao je da padne mrak, pa da zasvijetli. Cijelu noć se slavilo Nemirkovo ozdravljenje, ali sa jutarnjim zrakama sunca, Nemirko je prvi ugasio svoja svjetla i otišao na spavanje.
Izvor: ekologija.ba