Perzijska priča
Kad je stari kralj Perzije umro, njegov sin, mladi princ Zemir, zasjeo je na kraljevski prijesto.
Iza nekoliko dana sazove on sve mudre i učene ljude u državi i reče im: „Moj mi je otac često kazivao da bi kraljevi bolje vladali narodima, kad bi bolje poznavali povijest ljudi. Molim vas stoga, da sastavite za mene opću povijest ljudstva, da ju uzmognem čitati i upoznati.“
Učenjaci poslušaše i poslije petnaest godina dođoše opet u palaču sa pedeset deva koje su nosile pet hiljada knjiga.
Kralj je bio nezadovoljan.
„Gospodo“, reče on, „mnogo vam zahvaljujem na vašem trudu, ali ja imam previše posla s upravljanjem zemlje i neću imati vremena, da pročitam toliko knjiga. Molim vas, da ponovo započnete i da napišete mnogo kraću povijest.“
Poslije deset godina vratiše se učenjaci sa pet deva i pet stotina knjiga. Kralj opet nije bio zadovoljan.
Kaza im: „Hvala vam, gospodo, ali ja neću čitati vaše povijesti. Ona je još uvijek preduga. Ja sam ostario i kose su mi već pobijelile. Brzo se umaram. Molim vas, sastavite posve kraći sadržaj povijesti, da ga budem mogao pročitati prije svoje smrti, koja će možda već naskoro doći. Žurite se, jer mi ne preostaje mnogo godina da čitam vaše djelo!“
Za sljedećih pet godina pomrli su već mnogi učenjaci, a poslije šest godina ostao je je samo stari mudrac, vrhovni učitelj najviše škole.
Došao je u kraljevu palaču vodeći mladog magarca na kojeg je natovario samo jednu veliku knjigu. U prostranom dvorištu palače susrete dvorjanina koji mu reče:
„Oh, gospodine, kralj je već dulje vremena bolestan, a danas će valjda i umrijeti. Želite li ga vidjeti, požurite se u njegovu sobu!“
Stari učenjak ostavi magarca i knjigu u dvorištu i pope se u kraljevu sobu. Na postelji je ležao kralj posve blijed.
Polagano i jedva čujno govorio je: „Dragi učitelju… vi dolazite… prekasno. Ja, evo umirem, a ne poznajem povijest ljudi.“
Žalostan je bio stari mudrac, ali ipak odgovori: „Ne, veličanstvo, vi ćete znati povijest ljudi, jer ću vam je reći u tri riječi: – Ljudi se rađaju, pate i umiru.“
Vele, da je kralj mirno umro, zadovoljan da je, iako tako kasno, upoznao historiju ljudstva.
Izvor: Novi behar, list za pouku i zabavu, god. IV, br. 16. i 17, Sarajevo, januar 1931, str. 260.