Poznati šaljivdžija Karađoz zaputio se jednom u neko selo, da malo promijeni život i oporavi zdravlje. Kad je bio blizu sela, nabasa na seosko groblje, pa se tu zaustavi da prouči mrtvima Fatihu. Tom je prilikom razgledao natpise na nišanima, pa opazi tu nešto, što dotad nikad nije vidio; na nišanima velikih grobova pisalo je za nekog, da je umro poslije pet dana života itd. To nikako nije mogao da odgonetne, pa kad je te večeri sjedio sa seljanima toga sela u njihovoj kafani, dovede razgovor i na to pitanje i zamoli seljane da mu to rastumače – kako je to da su ti ljudi živili samo po nekoliko dana. Najstariji među seljanima razjasni mu stvar:
– Efendum, veli mu starac, ovaj je dunja pun patnje i nevolje, a život ogorčen, da ljudi i koji dožive i pedeset i više godina, jedva mogu da nabroje po desetak sretnih dana u svom životu. Evo vam ja za primjer: sedamdeset mi je godina, a samo sam šest dana živio zadovoljan, pa tako i drugi.
Kad Karađoz ču ovaj odgovor, on se brzo sabra i osječe seljanima:
– E, braćo, ja sam noćas vaš gost. Za slučaj da ja večeras umrem, znajte da je meni ime Karađoz, a na nišanu mi napišite da sam umro, a da nikako nijesam živio.
Izvor: Novi behar, list za pouku i zabavu, god. IV, br. 24, Sarajevo, april 1931, str. 362.