Autor: Adnan Silajdžić
U toploj aprilskoj noći, u prijatnom kutku hotela Kasrul kandere u Džidi, prvi put oblačim bijele, čiste, lagane ihrame. Radosti nigdje kraja. Odjeven sam kao i svi drugi: u odjeću koja me odmah opominjala na bratski odnos svih ljudi, na ljepotu njihove uzvišene vjere. Osjećao sam se ugodnije i svježije pred polazak u Mekku koju sam već sladunjavao slutio u svakom pokretu.
Puni nestrpljenja i beskrajnih čežnji kroz pješčane bregove, približavali smo se Mekki.
Zamoreni od puta, prolazili smo ulicama, zakrčenim ustalasanim rijekama vjernika. U naplavu raspupanih misaonih refleksija stajao sam pred Haremi-šerifom. Prelamao se u hiljadama svjetiljki, čija se svjetlost odbijala od glatkih mermernih stubova, veličajući neponovljivu svečanost duše.
Stadoh pred Bejtullah i osjetih kako mi čitavo tijelo obuze prijatno osjećanje, od koga postah lakši, poletniji. Iz pune duše ote mi se uzdah „Allah je najveći“ i upravo tog trenutka doživio sam najveći susret, susret sa središtem islama. Gledajući vjernike kako skromnim koracima obilaze Bejtullah nametnu mi se misao da bitnost egzistencije počiva na zakonitosti rotiranja oko središta i zakonitosti odnosa dijelova prema cijelini. I Bejtullah je centar, duhovno središte muslimana. Počeo sam sa tavafi-kudumom nadolazeći na misao, da se moja pobožnost ne sastojji u okretanju istoku ili zapadu, već u nepokolebljivoj želji okretanja ka Svemoćnom. Osjećajući Allahovu veličinu dugo sam slušao ispovijedi moga srca koje nije mogli da ne progovori: Allahu! Ti si velik i jedini hvale dostojan. Tvoja moć je najveća. Mudrosti tvojoj nema kraja i srce moje neće biti mirno dok se istinski ne smiri u Tebi, jer bez Tebe ne bi bilo ničeg što postoji.
I sada kada se upućujem Safi i Mervi, da bih doživio napore Hadžere, majke-porodilje, i njene muke da bi spasila sina, Ti si prisutan. Tražeći kap vode da bi njome spasila novorođenče, Hadžera je osjećala Uzvišenost Tvoju.
Teško onima koji šute o Tebi, kad su govorljivi jednaki nijemima.
Ko će mi dati da zaboravim sva zla i da imam jedino dobro svoje, Tebe. Oprosti mi učinjena nedjela, jer ti znaš za njih. I dok ubrzavam hod ka mjestu gdje si stvorio Ismaila sjećam se svog djetinjstva; zato dopusti da govorim pred Tvojom Uzvišenošću.
Ja, koji sam bio praška i kapljica.
Što imam reći osim da ne znam odakle sam došao sa Ismailom u smrtni život. Obojicu nas dočekaše Tvoje neizmjerne milosti. Dočeka nas umilnost majčinog mlijeka. Moja majka kao i druge majke nisu napunjale svoja prsa, nego si mi Ti preko njih davao hranu po odredbi Tvojoj. Kasnije sam prohodao, progovorio.
Dok koračam posljednje korake od Safe do Merve, slušajući iz grla hiljade Tvojih vjernika uzdahe: Inne-ssafa vel mervete min šearillah, osjećam se poniznim, skrušenim, jer samo takav vrijedi pred Tobom biti. Završetkom ovog dana i nastajanjem drugih dana i noći, koje evo provodim, Ti se ne mijenjaš. Ne prolazi u Tebi današnji dan. Postoji li neki drugi izvor odakle primam život osim Tebe? Ne postoji. On sutrašnje u Tebi. Ti si uvijek isti, sve što je sutrašnje i što je iza sutrašnjeg Ti znaš danas.
Ti znaš da ću sutra na Minu i Muzdelifu, mjesta gdje je Ibrahim, a.s., uspio da ukroti svoje slabosti i iskaže ljubav prema Tebi. Jedino je Ti zaslužuješ. Posmatrajući masu vjernika na jednom mjestu, zaokupljenu istim mislima, osjećam se snažnijim i jačim. Ipak, ja sam griješnik, zato uslišaj molbu moju!
Teško griješnicima i grijesima ljudskim. Moja duša je tijesna, proširi je; ruševina je, popravi je!
Svi smo dužni moliti Tebe. Zato, daj da pravilno mislimo, osjećamo i radimo, jer samo ljubavlju možemo doći Tebi. Daj mi volju za dobrim djelima, jer niko ne čini dobro kad to čini preko volje. Oni koji su me tjerali i silili nisu dobro radili, nego mi je dobro i volja od Tebe dolazila.
Dok ti upućujem ovu molbu, pripremam se za polazak na Arefat, mjesto na kome je prije toliko vijekova stajao Tvoj plemeniti Poslanik, s kojim si me produhovio i uputio. Imate u Poslaniku lijep uzor – rekao si, ali danas ima toliko autoritativnih, ‘nadmoćnih’ i ‘velikih’ ljudi! Prokuni takve ljude, Allahu moj! Evo, Tvoj Poslanik sa Tobom živi u mome srcu. Stojim u nepreglednoj arefatskoj dolini i ne mogu da se otmem sjećanju na Muhammeda, a.s., koji je na ovom mjestu, pijesku, pod istim nebom uputio posljednje poruke pred svoj polazak Tebi. Slušam te poruke kao da ih sada govori: „Ljudi, čujte što ću reći, jer ne znam da li ću vas ovdje, ikada više susresti. Zaista ćete susresti svoga Gospodara, pa će vas pitati o vašim djelima, a ja sam vam objavio kako je On zahtijevao. Ljudi, slušajte moje riječi i zapamtite ih. Dobro znajte da su muslimani braća. Čovjeku je halal samo ono što mu čovjek dobrovoljno daje, zato se međusobno ljubite i ne činite nasilja.“
Allahu, šta me drugo može veseliti nego da volim i da budem voljen, da drugima dobro činim i da mi ga čine. Nisam se držao onako kako si Ti odmjerio od srca srcu dokle se proteže staza prijateljstva. U mladosti nad mojim se srcem nadvila magluština niske pohote.
Molim te, učine me bićem koje ljubi i dobro čini Tvojim stvorenjima.
Oni koji ti se mole ovdje u ovoj dolini i mnogim dolinama širom svijeta, znaju da u lijepim stvarima: srebru, zlatu, postoji milina, isto tako znaju da u traženju lijepih stvari ne valja otići od Tebe i Tvojih zakona.
Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 7, Starješinstvo IZ u SRBiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, juni 1979, str. 36.