U davna vremena živio je u jednom gradu neki pobožan i čestit dućandžija. Bio je ljubazan sa svima, spreman uvijek pomoći drugima, i svi ljudi u gradu su ga voljeli i poštovali.
Jednog dana u njegov dućan uđe neki seljak. Dućandžija se upusti u razgovor s njim i sazna da seljak svake godine krajem jeseni dolazi u grad, radi u gradu cijelu zimu, a u proljeće se vraća u svoje selo. Seljak je zimi radio u gradu kao nosač, unajmljivao je sobicu u nekom prenoćištu, što je skupo plaćao, tako da je jedva mogao uštedjeti nešto novca za svoju porodicu na selu.
Dućandžiji je bilo žao seljaka, pa, pošto sasluša njegovu priču, reče: “Prijatelju, znam da ti nije lahko i da zimi teško zaradiš dovoljno novca da prehraniš svoje na selu. Skupo plaćaš tu sobicu u prenoćištu i jedva da ti nešto novca preostane. Iznad mog dućana ima jedna prazna soba, pa možeš zimi besplatno živjeti u njoj.”
Siromašni seljak se obradova ovoj ponudi i zahvali trgovcu. Otad bi cijelu zimu provodio u sobi iznad trgovčevog dućana, trgovcu za to nije plaćao ništa i mogao je svojima na selo slati onaj novac koji je prije trošio na smještaj u prenoćištu.
Naravno, bio je iskreno zahvalan plemenitom dućandžiji. Jednog dana mu reče: “Plemeniti čovječe, moj dobročinitelju i iskreni prijatelju, želio bih da ti nekako uzvratim na tvojoj dobroti. Zato te molim da dođeš kod mene na selo, ostaneš ondje neko vrijeme i odmoriš se od svojih poslova. Kreni na proljeće sa mnom na selo, vidjet ćeš da će ti se ondje dopasti, a sve moje obradovat ćeš svojim dolaskom. Pruži mi priliku da ti se bar malo odužim i pokažem ti svoju zahvalnost.”
Povedi sa sobom i djecu i ženu,
prijat će im, sigurno, proljeće na selu,
ili dođi u ljeto, kad urod sakupljamo,
tad možemo da vas voćem čašćavamo;
proljeće i ljeto provedi na selu,
dođi i dovedi porodicu cijelu.
Tako je seljak molio svog dobročinitelja da bude njegov gost, ali dućandžija je uvijek nalazio neki izgovor. “Ako Bog da, jednom ću svakako doći, ali sad sam zauzet svojim poslovima i zaista nemam vremena”, pravdao bi se trgovac.
I tako su prolazile godine, a dućandžija nikako da ostvari želju svog prijatelja i bude njegov gost. Seljak mu jednom tužno reče: “Eto, prošlo je još jedno ljeto, a ti nisi došao kod nas. Molim te da napokon budeš naš gost i time obraduješ mene i moju porodicu.”
Međutim, ni te godine, a ni nekoliko narednih, dućandžija ne dođe na selo. Nekad bi mu izgovor bio da je zauzet silnim poslom, nekad se pravdao time da mu je žena bolesna, naredne godine opravdao bi se nečim trećim, ali uglavnom ni jedne godine nije bio seljakov gost.
Nakon jedne duge i naročito hladne zime, kad je seljak u gradu ostao čitavih šest mjeseci i sve to vrijeme besplatno boravio u dućandžijinoj kući, seljak kaza trgovcu: “Napokon je stiglo proljeće i ja se vraćam u svoje selo. Molim te da mi obećaš da ćeš ove godine sigurno doći kod nas.”
“Bude li Božija volja, doći ću”, reče trgovac.“Budeš li ti htio doći, i Bog će pomoći da se to desi”, nije odustajao seljak, “zato mi obećaj da ćeš ljetos biti naš gost.”
Trgovcu bi žao seljaka, a ionako više nije mogao smisliti nikakav novi izgovor, pa, šta će, kud će, naposljetku obeća da će te godine sigurno obradovati seljaka svojom posjetom.
Ali, prođe proljeće, prođe i ljeto, a dućandžija ne održa svoje obećanje. Stiže jesen, dođe i zima, ali seljak ne svrati kod trgovca. Dućandžija se iskreno zabrinu, pa jednom za večerom reče tužno svojoj ženi i djeci: “Ne znam zašto moj prijatelj sa sela ove godine nije došao. Nadam se da je dobro i da mu se nije desilo ništa loše.”
Njegova žena nato kaza: “Sigurno je čovjek ljut jer nisi održao svoje obećanje. Možda je i došao u grad, ali nije htio navratiti kod nas.”
“Ne, ne vjerujem da je tako”, reče joj dućandžija, “da je došao u grad, sigurno bi navratio kod nas. On je častan čovjek, znam da nikad ne bi zaboravio svoga prijatelja.”
Prolazila je godina za godinom, a seljak se nije pojavljivao u gradu. Trgovac nije imao nikakvih vijesti o njemu.
Jednog proljeća trgovčeva djeca rekoše ocu: “Proljeće je i bilo bi lijepo otići negdje van grada. Nikad nas nikamo ne vodiš, a mi smo već umorni od toga da smo stalno u gradu.”
A njegova žena dodade: “Djeca imaju pravo! Proljeće je i svi nekamo putuju. Uostalom, za čovjeka nije dobro biti stalno na jednom mjestu. I voda u bari stoji, pa je zato smrdljiva i bljutava. Najbolje je da odemo na selo posjetiti tvog prijatelja. Ta, godinama je molio da nekad dođemo kod njih, a ti mu nikad nisi ostvario želju.”
Trgovac se naposljetku složi s njima, pa reče: “Imate pravo; spremite se. Otići ćemo na selo u posjetu mom prijatelju.”
Spremati se odmah počeli su svi,
na kočiju svoje stvari stavili,
te večeri u kući je bilo veselo,
drago im je bilo što idu na selo;
znali su da onaj dobri seljak prosti
jedva čeka da mu oni budu gosti.
Do sela je valjalo dugo putovati. Nakon nekoliko dana napornog putovanja, trgovac i njegova porodica stigoše u selo, sretni što će se napokon moći odmoriti.
Nađoše kuću njihovog prijatelja, pokucaše na vrata, ali koliko god su čekali, niko im nije otvarao. Ustvari, još izdaleka su opazili seljaka kako sjedi ispred kuće sa svojom ženom i djecom, no čim su ovi vidjeli ko stiže, utrčali su u kuću, a onda su žurno pozatvarali sve prozore i zaključali vrata. Trgovcu nije bilo jasno šta se dešava, i reče: “Nismo se vidjeli već nekoliko godina i moj prijatelj me sigurno nije prepoznao.”
Njegova žena nato kaza: “Ako nas nisu prepoznali, zašto su se onda zaključali u kući? Mogli su izaći pred nas i pitati nas ko smo. Ne, on je ovo namjerno učinio. A ti si ga toliko hvalio, uvijek si govorio sve najljepše o njemu.”
Trgovac je sa svojom porodicom stajao čitav dan pred vratima seljakove kuće, no niko se nije pomaljao napolje. Kad poče padati večer, trgovac se već zabrinu: “Ne shvatam zašto nam ne otvore! Nećemo valjda noć provesti ovdje?!”
Ali, noć je uskoro pala, a niko iz seljakove kuće ne izađe van. Trgovac i njegovi su cijelu noć proveli u dvorištu. Ni ujutro se niko ne pojavi, ali trgovac ipak odluči da na selu ostanu nekoliko dana. Bilo je proljeće, noći su bile vedre i prilično tople, tako da se ipak moglo nekako noćivati napolju.
Pet dana i četiri noći trgovac i njegova porodica proveli su na selu, noćivajući pred seljakovom kućom, i za sve to vrijeme niko iz kuće nije niti pomolio nos napolje. Tek pete večeri seljak napokon izađe iz kuće. Vidjevši ga, trgovac se obradova i odmah priđe svom starom prijatelju. Ali, ovaj se pravio da ga uopće ne poznaje. Trgovac se predstavi, a seljak mu reče: “Uopće ne znam ko si ti i šta tražiš ovdje.” Uzalud se trgovac trudio objasniti seljaku da je on njegov stari prijatelj iz grada, uzalud ga je podsjećao na njihovo druženje – seljak se pravio da trgovca vidi prvi put u životu.
Naredne večeri na nebu se nagomilaše oblaci, poče sijevati i grmjeti, i odjednom puhnu oštar vjetar. Spremala se oluja. I zaista, poče snažan pljusak, tako da su trgovac i njegovi uskoro bili mokri do gole kože. Trgovac se sad konačno naljuti, stade pod prozor seljakove kuće i poče dozivati seljaka po imenu.
Seljak izađe na vrata i ravnodušno upita: “Čovječe, zašto vičeš? I šta uopće hoćeš od mene? Već sam ti rekao da te ne poznajem i ne želim imati posla s tobom! Povedi svoju ženu i djecu i odlazite odavde!”
Trgovac nije mogao vjerovati da mu se ovo dešava. Još jedanput pokuša objasniti seljaku da je on onaj dućandžija iz grada koji ga je primio u svoju kuću, pomagao ga novcem i slao darove njegovima, a sad je došao na selo zato što ga je seljak toliko puta preklinjao da mu bude gost. Seljak se svejedno pravio da nema pojma o čemu ovaj priča, pa trgovac naposljetku zavapi: “Uredu, ne znaš ko sam, i to više nije niti važno. Ali, tako ti dragog Boga, primi nas pod svoj krov. Bojim se da će mi se djeca porazbolijevati. Platit ću ti koliko zatražiš, a ujutro ćemo se, čim kiša prestane, vratiti u naš grad.”
Seljak ih je neko vrijeme šutke gledao, i trgovac već pomi-sli da se napokon pokajao zbog svog ponašanja i da će se sad baciti pred njegove noge i početi se izvinjavati. Ali, nije bilo tako. Seljak reče: “Uredu! Iza kuće ima jedna kolibica koja mi služi kao ostava. Možete se tamo skloniti od kiše. Ali, moraš znati da u okolini ima mnogo vukova. Noću se često spuštaju u selo i napadaju našu stoku. Dat ću ti luk i strijelu, a ti mi obećaj da ćeš cijele noći biti budan i paziti da vukovi ne uđu u moje dvorište.”
Onda seljak uđe u kuću i uskoro se vrati noseći luk i strijele. Pruži to trgovcu i reče:
Idite u kolibu ako ćeš biti na straži,
a ako nećeš – sklonište drugo potraži!
Trgovac prihvati seljakov prijedlog, a drugog izbora i nije imao. Bilo je jasno da će kiša padati cijelu noć, a on nije mogao sa svojom porodicom ostati napolju. Uze luk i tobolac sa strijelama, pa povede ženu i djecu u kolibu iza kuće.
Djeca su bila umorna i ispaćena, pa zaspaše čim uđoše u kolibu. Trgovac i njegova žena su, međutim, ostali budni plašeći se da vukovi ne izađu iz šume i navale na kolibu. Žena je prigovarala trgovcu: “Nismo trebali dolaziti ovamo! Ne znam kako si mogao vjerovati ovom bezdušnom lažljivcu!” Trgovac joj odgovori: “Ti i djeca ste htjeli da dođemo ovamo i pošao sam samo zbog vas! Što se mene tiče, mogao sam još sto godina primati ovog seljaka da živi kod nas, a nikad mi ne bi palo na pamet da idem na selo kod njega!”
Uskoro i trgovčeva žena zaspa, a on ostade stražariti, iako je i sam bio veoma umoran. Tek sad kad više nije imao s kim razgovarati osjeti da je jako pospan. Tako umornom i snenom učini mu se da u dvorištu ugleda vuka, pa ispali strijelu u tom pravcu i vidje kako se pogođena životinja svali na zemlju grozno urliknuvši.
Tad iz kuće istrča seljak, sav usplahiren, i poče vikati na trgovca: “O pokvarenjače, zar tako zahvaljuješ što sam vas sklonio od kiše?! Ustrijelio si mog magarca!”
“O čemu pričaš?!” zbuni se trgovac, “nisam ni vidio tvog magarca! Ali sam zato ustrijelio jednog ogromnog vuka!”
“Ne, to nije bio vuk nego moj magarac!” jadikovao je seljak, “probudilo me njegovo revanje, siguran sam da si ga pogodio strijelom!”
Trgovac se još više unezgodi i reče: “Noć je mračna, priđi bliže i pogledaj ko leži na zemlji; mislim da sam ipak pogodio vuka.”
Ali, seljak poče vikati na trgovca: “O čemu pričaš, nesretniče! Kakva tama i kakvi vukovi! I šta bi uopće vukovi tražili ovdje! Htio si mi napakostiti i ustrijelio si mog magarca! Ta, prepoznajem njegovo revanje!”
Trgovac se zacrveni od bijesa i pomisli: “Ovaj seljak je zaista nečovjek! Sad se pita o kakvim vukovima govorim, a sam mi je rekao da moram stražariti jer je u okolini mnogo vukova. Kaže da u snu prepoznaje revanje magarca, a mene danima nije prepoznavao.” Obuze ga silna srdžba, zgrabi seljaka za prsa i povika: “O pokvarena ništarijo, kako u snu prepoznaješ revanje svog magarca, a ne prepoznaješ mene koji sam ti toliko dobra učinio?!”
Seljak postiđeno obori glavu i ne reče više ni riječi. Šta je, uostalom, i mogao reći? Bilo je sasvim jasno da se cijelo vrijeme pravio da ne prepoznaje trgovca. Već je svitalo i seljak se postiđen vrati u svoju kuću, a trgovac je s gađenjem gledao za njim.
Trgovac odmah natovari svoje stvari na kola, ukrca ženu i djecu i krenu natrag u grad. Seljak je pokunjeno stajao na pragu svoje kuće i gledao ih kako odlaze. Znao je da je pretjerao i da je bez razloga postupio nečovječno i surovo prema čovjeku koji mu je bio prijatelj. A znao je i da zimi nikad više neće moći boraviti u kući dobrog trgovca.
Trgovac je bio zadovoljan što se poslije toliko nedaća sve ipak dobro završilo. Čim dođe kući, klanja dva rekata namaza i zahvali se dragom Bogu: “O Stvoritelju, hvala Ti što si učinio da ja i moja djeca nismo zli ljudi. Hvala Ti što nisi učinio da budemo poput onih koji žele da im drugi čine dobro, a sami su grubi i zli prema drugim ljudima.”
Na kraju, trebamo znati da je šejh Mevlana kroz ovu priču ponudio mnoge pouke i poruke. Neke od njih i sami lahko možemo otkriti i shvatiti, a za neke je potrebno mnogo znanja i iskustva. Ali sigurno je, međutim, da nam nipošto nije htio poručiti kako su ljudi na selu zli, a ljudi u gradu dobri. Uostalom, svi vi koji ste imali priliku da odete na selo sigurno ste i sami vidjeli da su seljaci dobri, pošteni i radini ljudi koji svojim radom i trudom proizvode hranu za sve nas. A svaki musliman mora znati da uopće nije važno da li je neko sa sela ili iz grada, da li je bijel ili crn, da li je iz ove ili iz one zemlje – ono što je važno jeste da je čovjek bogobojazan, pošten i lijepe naravi. Samo neznalice o ljudima prosuđuju po drugačijim mjerilima, a mi molimo dragoga Boga da nas uputi i pomogne nam da ne budemo neznalice.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, (preveo i prilagodio: Muamer Kodrić), Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011, str. 56-63.