Pojam i nivoi mira u Mesneviji

Autor: Elvir Musić

---

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je brojnim, umnomu iracionalnim, ratnim sukobima i destruktivnim aktivnostima širom svijeta koja pogađaju direktno čovjeka koji bi u svemu onome što biva uništavano trebao duhovno i materijalno uživati. Nažalost, biva uništavan i on sam. Činjenica da svijetom vladaju ratovi, a ne mir, uprkos činjenici da čovjek u svojoj nutrini osjeća mnogo intenzivnijom potrebu za mirom nego li za uništavanjem, navodi nas na pomisao da se suština problema dobrano odnosi na nerazumijevanje definicija mira od strane modernog čovjeka ili pak na manjkavost u samim definicijama. Mevlana Dželaludin Rumi, jedan od najvećih pjesnika i mislilaca koje je čovječanstvo bilo u prilici upoznati, u svojim djelima definira mir, dijeli ga na nekoliko vrsta, rasvjetljava međusobni odnos i uzajamnost definiranih vrsta i nivoa mira te nudi rješenje kako uspostaviti trajan, kvalitetan i pravedan mir.

Uvod

U stoljeću ratova koje smo ispratili i na pragu milenija koji se ni po čemu ne razlikuje od svoje bliske prošlosti, razmatranje definicije mira u djelima velikog mislioca i gnostika kakav je Dželaludin Muhammed Mevlana, na Okcidentu poznat kao Rumi, doima se uistinu nužnim. Promicanje sredstava rata su prvi izbor u rješavanju problema na globalnom nivou, pri čemu živa bića bivaju degradirana do mjere njihova izjednačavanja s objektima koji su djela njihovih ruku i preinačavana od živih bića koja – sukladno Mevlaninim mislima – imaju biti sveta po svome stvaranju u legitimne vojne ciljeve, čija destrukcija legitimitet crpi ne iz njihova egzistencijalnog značaja već iz strateških planova vladara ratnih instrumenata što realizaciju svojih ratobornih ideja pravdaju namjerom uspostave trajnoga mira postavljenog na poštivanju osnovnih postulata demokratije, odnosno u službi čovjeka.

Međutim, iskustvo iz dosadašnjih vojnih intervencija usmjerenih ka uspostavi građevine mira na temeljima destrukcije čovjeka pokazuje da vojni instrumenti možda i mogu, po principu vatra na vatru, ugasiti ratni žar na određenom području, ali da nisu u stanju osigurati uspostavu trajnog i, što je mnogo bitnije, kvalitetnog mira koji bi bio garant demokratiji kao i ona njemu. Upravo ova iskustva nas vode ka pitanju: Da li je trajni mir moguć i da li su postojeće definicije smjernica koje vode ka njegovu uspostavljenju adekvatne vremenu u kojem živimo i prostorima koja nastanjujemo?

Odgovor na ova i slična pitanja su tokom minulih stoljeća ponudili brojni briljantni umovi historije ljudske vrste, a nepostojanje stabilnog mira u današnjem dobu može se tumačiti dvojako: Ili definicije mira i metode kreiranja prilika neophodnih za uspostavu stabilnog mira, koje su sugerirali ti umovi, nisu potpune ili ih moderni čovjek nije u potpunostio shvatio. Jedno je sigurno, a to je da pitanje rata i mira te definicije i jednog i drugog čovjeku je poznato od najranijih vremena i o tome je razmišljao[1], unoseći u svoja razmišljanja i vlastitu ličnost, svoje poglede na svijet, ali i interese koji su ga uvodili u takva razmišljanja.

Unošenjem vlastitih doživljaja rata i mira u promišljanje i definiranje ovih tema, mislioci su dobrano zasjenjivali samu suštinu problema i u prvi plan isticali ono što su zamjetili sa vlastite tačke gledišta. Umjesto da su pokušali definiciju rata i mira rasvjetljavati korak po korak, zastor po zastor, krenuli su putem popločanim namjerom da je osvijetle samo jednom bakljom; svjetlom vlastitoga racija. Želimo li u dobu koje živimo doprinijeti uspostavi stabilnog, trajnog i kvalitetnog mira, najprije se moramo vratiti u prošlost i ponovno pokušati analizirati i razumjeti sugestije briljantnih mislilaca u minulim stoljećima, te nastojati spoznati samu suštinu i izvorište mira u njegovoj pojavnoj potpunosti. Sudeći po popularnosti koju na Orijentu uživa stoljećima, a na Okcidentu biva čitan, hvaljen i veličan već nekoliko decenija, među takve umove se, bez sumnje, ubraja i Mevlana Dželaludin Rumi; čovjek koji je iskusio doba u kojem je narod najviše potrebovao mir i toleranciju[2].

Mevlanino poimanje mira

Mevlana u svojim pisanim djelima vrlo temeljito analizira suštinu mira, njegove razne manifestacije, prepreke na putu uspostave trajnog i pravednog mira, ali i metode koje vode ka njegovoj uspostavi. Mir u svojoj suštini nije isključivo stanje bez sukoba i destruktivnih aktivnosti, a niti označava nešto što bi se moglo opisati leksemom pomirbe i pomirbenosti. Prema mišljenju koje Mevlana Dželaludin Rumi iznosi u Mesneviji, pojam mira označava stanje razumijevanja u međuljudskim odnosima, saglasnosti i dogovora među osobama koje potiču iz različitih civilizacijskih, kulturoloških i interesnih sfera te kao takve zastupaju i različite poglede na svijet. Pojam mira u Mesneviji ne označava stanje dogovora i kompromisa među različitostima o svim ostalim pojavama koje ispunjavaju čovjekov život, već o onim temama kod kojih se susreću njihovi interesi. Suprotno ovoj definiciji pojma mira, Mevlana ističe da se do stanja sukoba, rata i netrpenja dolazi zanemarivanjem važnosti mira kao stanja razumijevanja i dogovora. Ponekada ljudi se međusobno sukobljavaju samo zbog činjenice da o istom rješenju govore različitim jezicima. U takvim situacijama, iako ustvari žele isto, zbog činjenice da to isto izražavaju različitim jezicima i na različite načine, suočavaju se s kriznim – suštinski promatrano, ničim izvazvanim – situacijama. Mevlana ovaj stav vrlo jasno iznosi u priči „Svađa četverice oko grožđa koje je svaki od njih spominjao drugim imenom“[3]:

Četverici neki čovjek jedan dirhem dade,

Onaj jedan reče za grožđe ću da ga dam,

Onaj drugi Arap bješe, reče: Ne!

Ja ‘anab* hoću ne āngūr**, o varalice!

Onaj treći Turčin bješe i reče: Ovo je moje,

Ja ne želim ‘anab, ja želim uzum***!

Onaj četvrti Rimljanin reče: Te rasprave

Pustite, estafil**** je ono što za nas je sve!

U svađi oni se uzratoboriše,

Jer suštinu riječi oni previdiše.

Pesnicama se udarahu oni u glupariji,

Puni bijahu neznanja, a znanja najprazniji.

Vlasnik tajne, dragi sto jezika znalac,

Da bijaše ondje, mogao bi mir im dati.

Pa bi rekao: Ja ću ovim jednim dirhemom,

Želje svih vas ispuniti, što želite vama dati.

*Na arapskom „grožđe“.

**Na perzijskom „grožđe“.

*** Na turskom „grožđe“.

****Na rimskom „grožđe“.

Iz citiranih stihova razumijevamo da Mevlana vjeruje kako je mir želja nutrina svih ljudi; ma iz kojih civilizacijskih krugova i s kojih podneblja da poticali, ali da do narušavanja mira i spokoja među ljudima dolazi ponajprije zbog njihovih materijalnih – pretežno malovrijednih – želja i neznanja, nepoznavanja suštine pozitivnosti u međuljudskim odnosima. Iz navedenog kazivanja, također, možemo razumjeti da je uspostava mira moguća i ostvariva putem obrazovanja i edukacije ljudi kako bi spoznali svoje istinske težnje, stvari nazvali pravim imenom i razumjeli se oko toga da im je svima u interesu da shvate da, ustvari, žele jedno te isto; ono o što će se svi okoristiti a to je mir i užitak u pozitivnim međusobnim odnosima. Jer, mir je anđeoskog karaktera, a rat je djelo zlih sila. Čovjek u sebi treba pronaći, otkriti i spoznati ono što je dobro te ga kroz obrazovanje i učenje razvijati do odgovarajućih granica:

Rat biva djelo diva (zla), a mir djelo anđelovo,

mir treba izabrati da duša dosegne užitak.

Duše čiste ako mir poveže jednu s drugom,

kapi čim se združe, duboka rijeka postaju, o mladiću!

(Gazel, alef)[4]

1. Unutarnji mir

Mevlana u svojim pisanim djelima prezentira analizu raznih stupnjeva mira. U centru svega je čovjek. Od njega sve polazi i s njime se sve završava. On je početak i kraj savršenog kruga koji obuhvata i obujmljuje sve što je stvoreno. Sve je stvoreno za čovjeka i zbog čovjeka, a on je taj koji treba razumjeti na koji način sve što je stvoreno treba da koristi i u kojoj mjeri mu je korištenje toga dozvoljeno, jer prekomjerno korištenje onoga što mu je stavljeno na raspolaganje vodi ka disbalansu u samoj kreaciji i narušavanju ujednačenog harmoniziranog sistema. Unutar čovjeka kao takvog nalazi se sve što se nalazi i izvan njega, jer je on mikrokosmos kao ogledalo svega stvorenoga, odnosno svega onoga što se nalazi u makrokosmosu. Vrlo jednostavnu definiciju čovjeka pronalazimo u slijedećem Mevlaninom distihu:

O urneku pisma Božijega koje si ti,

ej zrcalo carske ljepote koje si ti,

Izvan tebe nije sve što je u ovom, svijetu,

u sebi potraži, sve što želiš si ti!

(Rubaija 1761)

U čovjeku kao takvom – riznici u kojoj se čuva genom svega stvorenoga – istovremeno se nalaze i odlike dobra i odlike zla, odnosno on je zbir suprotnosti. Da bi uspio dosegnuti stanje unutarnjeg ili kako bi ga se još moglo nazvati duhovnog mira, čovjek najprije mora spoznati vlastitu, Bogom danu, snagu da izmiri suprotnosti i uspostavi red u sebi i izvan sebe. Uspostava mira između suprotnosti ne znači zatiranje jednog od toga dvoga ili pak ublažavanja samo jednog segmenta ličnosti već uspostava balansa među suprotnostima i različitostima. U svakom slučaju, čovjek uzroke zbivanja izvan sebe ne treba tražiti izvan sebe već unutar sebe stoga što su uzroci u njegovoj nutrini dok su vanjska zbivanja samo posljedice unutarnjih uzroka njega kao individue ili pak njega kao čovjeka koji u sebi sažima sve karakteristike ljudskoga roda:

Musa i faraon u tvome su biću,

treba ovu dvojicu protivnika u sebi tražiti.

(Mesnevija, III/1256)

Čovjek je, prema ovoj definiciji, biće koje je sazdano od suprotnosti i u kojem se u isto vrijeme nalaze i dobro i zlo, i težnja za trajnim mirom i sklonost neprestanom ratu, i ljubav i mržnja. On se ponaša onako kako se ponaša njegova unutrašnjost, odnosno njegova vanjština je tek manifestacija njegove nutrine. Ukoliko u njemu preovlada mir, i njegovu vanjštinu će krasiti mir i spokoj, a kao nagradu za to će dobiti odgovor od okoline oličen u miru i spokoju. Naravno, ako njegovom nutrinom preovlada faraon, odnosno simbol svega što je loše a njegovu ličnost obilježi tendencija ka nasilju, nasilje će naplatiti za nasilje:

Ako sa srdžbom i ratom, nasuprot je srdžba Mu,

a s mirom i izvinjenjem, onda je milost Mu.

(Mesnevija, I/1513)

Osobine u čovjekovoj nutrini su Bogom dane i kao takve se mogu promatrati i kroz prizmu Božijeg određenja, ali je Uzvišeni istodobno čovjeku dao dovoljno slobodne volje da sam u sebi razvija, odgaja i obrazuje osobine za koje smatra da ga usrećuju. Smatrali da ga usrećuje dobročinstvo, služenje vlastitome rodu ili sveukupuno rečeno čovjekoljublje, on će u vlastitoj nutrini razvijati upravo te osobine. U protivnom, odlučili da je za njega bolje činjenje zla, razbojništvo ili protivljenje svemu onome što se u modernom društvu smatra vrijednošću, on će krenuti tim putem. Dakle, čovjek je taj koji obrazuje vlastitu nutrinu, a putem edukacije je moguće čak i biće koje je predodređeno za rat naučiti da poštuje mir:

Ratnu pticu jarebicu ti poduči miru,

a horozu pokaži istinske znake jutra.

(Mesnevija, IV/857)

Mevlana u nekoliko distiha apelira na vjernike da obrate pažnju na značaj vlastitih nutrina, odnosno sebe kao ljudskoga bića. Zanimljivo je primjetiti da ovaj veliki učenjak u ovim stihovima ne akcentira muslimane kao vjernike, a niti kršćane ili Jevreje, već se vjernicima obraća generalno; hoteći reći da su vjernici iznad podjela bilo koje vrste, a da su religije čovjeku pokazale put kako da uzvjeruje, u sebi obrazuje pozitivne osobine i bude koristan zajednici. Nije slučajno u slijedećim distisima napomenuto da su sedamdeset i dvije nacije u čovjekovoj nutrini, jer u ovim distisima postoji aluzija na vjerovanje da će se ljudi podijeliti na toliko grupa i da će samo jedna među njima biti spašena. Povežemo li leksemu vjernici s predajom o sedamdeset i dvije nacije od kojih je jedna spašena, onda ćemo bez mnogo truda stići do zaključka da Mevlana naučava da će samo istinski vjernici biti spašeni; bez obzira iz kojeg religijskog i civilizacijskog kruga da se izdizali:

Oprezno, o vjernici! Jer on je u vama,

mnogo beskrajnih svjetova je u vama.

Svih sedamdeset i dvije nacije su u tebi,

ah, kad se jednog dana pomole iz tebe!

(Mesnevija, I/3300-1)

Već smo naveli distihe u kojim Mevlana ističe da je sve što postoji na ovome svijetu odraz onoga što je utkano u čovjekovu nutrinu. Međutim, on razmatra i izvanjski aspekt čovjekova bića, te propituje važnost raznih sreća i nedaća, užitaka i tegoba s kojim je čovjek suočen tokom ovozemaljskog materijalno-duhovnog egzistiranja, te zaključuje da su sva iskušenja s kojim se suočava ljudsko tijelo namijenjena tome da do izražaja dođe njegova nutrina, odnosno njegova duša:

Bog, Uzvišeni, toplo – hladno i tegobu i bol,

na naše tijelo stavlja, o hrabri čovječe,

Strah i glad, i umanjenje imetka i tijela,

sve! Kako bi se duša bolje vidjela.

(Mesnevija, II/2963)

Unutarnji mir može biti privremen, ali isto tako i trajan. Za razliku od unutarnjeg mira, vanjski mir ne može biti trajan ili vječan, jer bi u tom slučaju bio poremećen sistem Kreacije, a u nepostojanju rata svoj značaj bi izgubio i sam mir. Mevlana o trajnosti unutarnjeg mira kaže:

Prestani, jer ovo jutro (mir) meni je trajno,

nije meni zarad štita (odbrane) pomirba.

(Gazel, 3303/10)

2. Vanjski mir

U Mevlaninom poimanju mira, osnovna razlika između unutarnjeg i izvanjskog mira je u tome što čovjek u svojoj nutrini mora pomiriti različite – pretežno međusobno suprotne – osobine i dovesti ih u ravan istobojnosti, odnosno balansa i sklada, dočim u izvanjskom svijetu treba težiti suprotno tomu i nastojati uspostaviti sklad među različitim pojavama kao međusobno različitim bojama na platnu koje tek kada dođu do izražaja mogu biti poredane tako da tvore lijepu cjelinu. Sve što je čovjekova nutrina ujednačenija ona se na njegovoj vanjštini manifestira u formi sklada i jasnoga stava – jasnog poput bijele boje. Sa druge strane, sve što čovjek svijet oko sebe bude prihvatao kao realnost u kojoj egzistiraju raznobojne pojave biti će usklađeniji sa svojom okolinom i u toj cjelini će prepoznavati ljepotu mirnog suživota različitosti. Stoga ovaj velikan priznat i na Orijentu i na Okcidentu, one koji misle drugačije pita:

Red je na stobojnost i stosrčanost,

Kad će svijet jednobojan biti, je li?

(Mesnevija, VI/1869)

Svijet je sazdan od suprotnosti baš kao i čovjekova nutrina, te zbog toga jedno drugome sliče, a suprotnosti i u čovjekovoj nutrini i u njegovoj okolini stvorene su da bi se međusobno izražavale, ali i da bi – opet kroz edukaciju samog čovjeka – u balansiranom stanju tvorile jednu lijepu i savršenu cjelinu:

Poistiha i gromkije ova smjesa pomješana,

ponekada zdrava je, nekad bolom ojaučena.

Isto tako posmatraj sva stanja ovog svijeta,

udaranje i privlačnost, mir i rat u izmjenama.

Ovaj svijet je s ova dva krila u letu,

zbog toga su duše udomljene u strahu i nadi.

(Mesnevija, VI/1851-3)

Ono što, prema Mevlaninom mišljenju, predstavlja izvorište svih problema, uzrok svih ratova i razlog svih nedaća jesu čovjekove umislice. On zbog tih umislica značaj pridaje beznačajnom, a od značajnog se udaljava, jer onoga trenutka kada nekome drugom – pod izgovorom odbrane vlastitoga blagostanja i ponosa – nanese štetu ili utrne nečiji život on je udario na samoga sebe spuštajući značaj vlastitoga bitka tek na nivo animalnog segmenta njegove egzistencije:

Na uobrazilji je i mir njihov i rat njihov,

i na uobrazilji je ponos njihov i sram njihov.

(Mesnevija, I/72)

Mir u svijetu postavljen na principima balansa među suprotnostima moguć je samo ako se čovjek distancira od pridavanja značaja beznačajnom i spozna ono što je uistinu značajno. U drugom svezku Mesnevije kaže:

Katkad umislica o pomirbi i ratovima,

nekad umislica o imenima i sramotama,

Pazi! Izbaci iz glave ove umislice!

Pazi! Pometi iz srca ove pretvorbice!

Izvanjski mir kojeg Mevlana akcentira u svojim stihovima ne odnosi se isključivo na mir između ljudskih bića i suprotnosti oličenih u njihovim međusobno različitim – nerijetko i suprotnim – pogledima na svijet, vizijama budućnosti, interesima, tendencijama i stremljenjima, već i mir čovjeka sa prirodom:

S rudnikom dragulja se pomirih,

s mjesecem punim se pomirih,

Bačva sirćeta šećeru predloži mir,

hvala (Bogu) pa šećer mir prihvati.

(Gazel, 3303/1-2)

3. Mir među suprotnostima

Tek kada čovjek uspije uspostaviti mir unutar samoga sebe, obrazovati pozitivne osobine u vlastitoj nutrini, te spoznati značaj različitosti u izvanjskom svijetu, postaje spreman pomiriti dvije osnovne suprotnosti koje su suprotne zahvaljujući vlastitoj sličnosti koja egzistira u dvije odvojene dimenzije, a to su njegova nutrina i njegova okolina. Jer, Mevlana naglašava da je život kao osnovna poveznica unutarnjeg i vanjskog mira, ustvari, rezultat pomirenosti ove dvije osnove suprotnosti. Naravno, prema ovom mišljenju, osnovni rat koji traje na ovome svijetu biva vođen na nivou ove dvije osnovne suprotnosti. Upravo u razumijevanju ovog Mevlaninog mišljenja se krije tajna uspostave kvalitetnog mira u svijetu koji može biti remećen samo ratom usmjerenim ka kontroliranju faktora koji remete taj mir.

Život je pomirba suprotnosti,

smrt mu je početak rata među njima.

Rat suprotnosti je ovo doba svijeta,

mir suprotnosti je vječni život.

(Mesnevija, I/1293)

Uzvišeni Bog je stvorio bol i tugu kako bi ovi osjećaji filtrirali dušu, ljude približavale jedni drugima i isticale njihovu ljudskost:

Patnju i tugu je Bog zato stvorio,

da iz tih suprotnosti se dobrota srca pojavi.

(Mesnevija, I/1130)

Zaključak:

Postojeće stanje u svijetu ispunjeno ratovima i sukobima, te obilježeno činjenicom da su instrumenti destrukcije prepoznati kao osnovna sredstva za eksploataciju ideje mira, navodi nas na reviziju postojećih definicija mira, ali i rata kao njegove sušte suprotnosti – pojave koja ga izražava do suštinske prepoznatljivosti. U ovoj reviziji postojećih definicija, nužno vratiti se nekoliko stoljeća u prošlost i ponovo analizirati mišljenja velikih umova o miru. Među te velike umove, sudeći prema njegovoj popularnosti i na Orijentu i na Okcidentu, ubraja se i Mevlana Dželaludin Rumi.

Ovaj veliki mislilac promišljanju mira pristupa racionalno, naglašava značaj mira, ali istodobno uvažava i značaj samoga rata kao suprotnosti koja osvjetljava mir. On u svojim pjesmama ističe postojanje raznih nivoa mira, te naglašava centralnu ulogu čovjeka u sistemu Kreacije; čovjeka od kojeg sve počinje i s kojim se sve završava. Na prvom nivou mira nalazi se čovjekova unutrašnjost, na drugom svijet koji ga okružuje, a na trećem suprotnost njegove nutrine i vanjštine koje on, nakon što smiri sebe i pomiri se sa svijetom oko sebe, treba izmiriti u mjeri koja osigurava uspostavu kvalitetnog mira koji povremeno može biti čuvan ratnim sredstvima – ali samo čuvan, a ni u kom slučaju uspostavljan.

Izvori i literatura:

• İnal Savi, Saime, Mevlana ve Barış, IX Milli Mevlana Kongresi, Selçuk Üniversitesi, Konya: 15-16. Aralık 1997, pp. 45-50.
• Ğelāl al Dīn Rūmī, Mevlānā, Kolīyāt-e Šams-e Tabrīzī, be tashīh-e Badī` al Zamān Forūzānfar, Tehrān: Amīr Kabīr, 1363 (1984.)
• Ğelāl al Dīn Rūmī, Mevlānā, Masnavīye Ma'navī, Reynold Nikolson, Tehrān: Amīr Kabīr, 1381 (2002.),
• Nuri Şimşekler, “Mevlâna İslâm ve Dünya Barışı”, Mövlana Celaleddin Ruminin 800 İllik Yubileyine Hesr Olunmuş Beynelxalk Konferansın Materiallları, Düzenleyen: Azerbaycan Milli Elmler Akademiyası Felsefe ve Siyasi-Hüquqi Tedqiqatlar İnstitutu, Bakı 2006, ss. 174-182.

Izvor: www.behar.hr