Jedan ježić prvi put je izašao da prošeta izvan svoje kuće. Zakorača nožicama po opalom lišću starih kestenova. Nožice su mu upadale u lišće i čulo se tiho šuštanje. Ježić se iznenadi, stade, podiže nosić, zatrepta okicama, ali šuštanje se više nije čulo. On potrča. Šu-šu, tap-tap, čulo se opet. Ježić opet stade, pogleda u zemlju i svojom malom nogom podiže suh kestenov list koji zašušta. On se osmjehnu i pomisli: „Uh, što sam se uplašio! Pa to sam ja šuštao!“
I tek što se oslobodi straha, kad odjednom – frrrr, tup! I s velikog kestena pred njegove noge pade jedan zeleni jež, kakvog do tada nikad nije vidio. Pao je i tako ostao. Pođe ježić prema zelenom ježu, pokuša da ga zagolica, ali ovaj se nije micao.
„Jao, majko mila, pa ovaj zeleni jež nije živ!“ reče glasno šumski ježić. Pokuša da prevrne zelenog ježa na drugu stranu i umalo pade od iznenađenja. Zeleni jež nije imao ni noge, ni glavu! Bio je prazan!
„Jao, jao!“ poviče ježić. „Pa on je leteći izgubio noge i glavu! Jao, jao, siroti, zeleni ježić!“
Jedan zec, sakriven iza kestenovog stabla, ne mogavši više da izdrži od smijeha, povika:
„Ih, kako si smiješan! Pa to je ljuska od kestena, a ne zeleni jež!“
Ježić se postidi i trkom se vrati kući, gdje je ipak najsigurnije.
Izvor: Vesela sveska, god LXII, DD „Dječija i omladinska štampa“, Sarajevo, decembar/prosinac 2014, str. 23.