Iz Hadisi Erbeina preveo: Hazim Muftić
(Članak je preuzet iz časopisa Behar – List za pouku i zabavu, god. VI, naklada: Ademaga Mešić, urednik: Edhem Mulabdić, Sarajevo, 1905/6., str. 338.)
Neki griješnik, koji je svoje zle čine javno pred cijelim svijetom radio, omrazi se kod svojih sugrađana tako da ga, kad je umro, ne htjednu nikako ni kupati, ni omotavati u mrtvačko odijelo, niti gdje zakopati, već ga onako bez ikakva reda i obreda spopanu za noge i ruke, te kao strvinu bace na neko đubrište.
Za vrijeme kad je nesretnik umro, živio je Musa pejgamber a.s., koji za griješnika i za njegovu smrt nije ništa znao.
Kad su ljudi svog mrtvog sugrađanina onako nemilosrdno bacili, Svemogući se javi Musa-u a.s. zapovijedajući mu, da ide u ono mjesto i da potraži onoga nesretnikaa, pa kad ga nađe, neka ga okupa, obuče, pomoli se za njegovu dušu i lijepo pokopa.
Musa a.s. se uputi označenom mu mjestu, pa kad je upitao ljude za bačenog mrvaca, pokazaše mu ga, ali ga i opisaše kako je crnje moglo biti, govoreći, da je bio najveći javni grešnik, te da nije zaslužio, da ga bolje sahrane.
Kad je Musa a.s. čuo potanko od ljudi o gadnom životu griješnikovu, zgrozi se, ali se ipak sabere i progovori: „Bože dragi, Ti si mi zapovijedio, da ovog griješnika zakopam i da se za njegovu dušu pomolim, a ovi mi ljudi tvrde i svjedoče, da on nikako ne zaslužuje Tvoje velike milosti. Ali Ti, o Bože, sve najbolje znaš! Ti znaš je li on bio dobar, ili zao!“
Tada Bog dž.š. reče Musa pejgamberu: „Ti ljudi, o Musa, što tvrde, da je nesretnik mnogo griješio, istinu ti kažu, ali je on na smrtnom času mene molio. I da je iskao oprost sviju griješnika, ja bih im oprostio, a kamoli, kad je molio za samog sebe. Ja sam najmilostiviji.“
„A kako te je to on molio, o Bože?“, upita Musa a.s.
„O Musa ! Kad se nesretniku približila smrt, rekao mi je: „Premilostivi Bože, Ti mene najbolje znaš. Ti znaš da sam ja griješio, ali da sam to griješenje srcem prezirao. A uzrok je tom mom griješenju: strast, zlo društvo i prokleti đavo. Ovo troje zavodilo me je na stranputicu. Ti, o Bože, znaš, da istinu govorim, zato mi se smiluj i oprosti mi! O Bože, Ti znaš, da sam ja živio među griješnicima, ali sam ljubio dobre i pobožne. Društvo dobrih mi je bilo draže od društva zabludjelih. Uvijek sam nastojao, da prije poslužim pobožnom, nego zlikovcu. Kad bi Ti mene, o Bože, pomilovao i oprostio moje grijehe, Tvoji bi se ugodnici i pejgamberi obveselili, a đavo, neprijatelj moj i Tvoj, ožalostio bi se. A kad bi me kaznio, ožalostili bi se Tvoji ugodnici, a đavo i njegove pristaše bi se obveselili. Ja znam da je veselje dobrih Tebi milije, od veselja Tvojih neprijatelja. Zato mi oprosti, o premilostivi Bože, i otkloni od mene grijehe moje!“
On je meni priznao svoje grijehe i zamolio da mu oprostim, te sam ga ja pomilovao, jer ko god svoje grijehe prizna i pokaje se za njih, te od mene oprosta zaište, ja ću ga pomilovati i oprostiti mu.
Zato učini onako, kako sam ti zapovijedio i pomoli se za dušu umrlog!“
Dr. Hazim Muftić je rođen u Gradačcu 1906. godine, a potječe iz ugledne ulemanske porodice Muftića. Mekteb i Osnovnu školu završio je u Gradačcu, Gimnaziju u Tuzli, a pravne nauke na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Po završetku studija dr. Hazim je stupio u sudsku struku i služio na sreskim i okružnom sudu u Bijeljini, Tuzli i Sarajevu. Polovinom 1936. godine tadasnje Ministarstvo pravde dodijelilo je dr. Muftica Islamskoj vjerskoj zajednici. Preuzeo je dužnost direktora Vakufske direkcije u Sarajevu i bio jedan od glavnih saradnika, tadašnjeg naiba Islamske vjerske zajednice u Sarajevu, a kasnije i reis ul-uleme, Fehim ef. Spahe. Za stalnog direktora izabran je 1940. godine i na toj dužnosti ostaje do jeseni 1946. godine. Kasnije je radio kao pravni referent i savjetnik u Gradskom narodnom odboru i Skupštini grada Sarajeva. Dr. Hazim Muftić je umro 26. 1. 1974. godine.
Izvor biografskih podataka:
http://www.bosanskialim.com/rubrike/biografije/bosanski_alimi/Muftic_Hazim.html