Vjera je oduvijek bila redovni pratilac čovjeka. Kada nije bio upućen Božijom objavom, čovjek je sam tragao za Najvišim Bićem, pa je u tome često i lutao, obožavajući predmete, prirodne pojave, ljude, životinje i sl.
Mnogi narodi, u nedostatku Objave, vjerovali su u mnoštvo bogova. Stari Grci, Rimljani, predislamski Arapi, stari Slaveni i drugi, imali su razna božanstva, od životinja do ljudi i prirodnih pojava.
Da bi ljudima ukazao na pravi put, Bog im je, iz Svoje neizmjerne milosti, povremeno slao Svoje poslanike, koji su ih upoznavali sa pravom vjerom. Neki su ljudi prihvatali Božiju objavu, neki su se kolebali, a neki su ostajali i dalje nevjernici.
Čovjek se rađa, živi i umire sa vjerom. Njega zanimaju mnoge stvari i pojave, ne samo one koje vidi, nego i one koje ne vidi. Vjera mu daje odgovore na mnoga pitanja. Zato je čovjek usko vezan sa vjerom. Ona je njegova prirodna potreba.
Izvor: Bilal Hasanović, Ilmud-din, udžbenik za vjeronauku odraslih, I izdanje, Starješinstvo Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1987, str. 10-11.