Vjerovatno da nema u svjetskoj književnosti ozbiljnijeg pisca koji u svojim djelima nije, bar na neki način, tretirao smrt. I naši pisci nisu je mogli zaobići, ma u kakvom ideološkom okruženju da su nastajala njihova djela. U jednom od svojih posljednjih intervjua N. Ibrišimović kaže: Zar ima teme dostojnije jednog pisca od teme smrti?! Znamenita je i njegova rečenica iz romana Braća i veziri gdje Husein-kapetan u svom posljednjem monologu u Carigradu izgovara i ove riječi: …dođoh na mjesto koje mi je bilo suđeno da ne propustim svoj smrtni čas. A njegova posljednja dva romana: Vječnik i El-Hidrova knjiga za svoju osnovnu temu imaju problem smrti. Tu ima izvanrednih misli o smrti i umiranju, ali i o životu općenito.
Neka pak djela u svom naslovu imaju riječ smrt, kao što je (vjerovatno najbolji roman bh. književnosti) Derviš i smrt Meše Selimovića. Negdje na prvim stranicama tog velikog djela nalazimo i ovu misao: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Ali, Meša se u Dervišu prepao smrti, i pažljiv čitalac će primijetiti da on bježi od nje, povlači se pred njom, jer nema odgovora na ta uporna pitanja koja stižu i napadaju jednog, recimo 40-godišnjaka… Možda je tome doprinijelo ideološko okruženje u kojem je roman pisan, a i piščevo javno priznanje u jednom intervju: Ja sam ateista! (Preporod, 1972. godina) Ali, taj kudret – sat, nezaustavljiv hod sudbine (Derviš i smrt), ne pita za naše opredjeljenje, on stiže do svih, i kuca svima, ma ko bili i ma gdje bili. Stoga, vjernici žale što Meša u svom Dervišu i smrti nije imao hrabrosti da prijeđe tu granicu, pa da nam onda kaže šta je to smrt. Umjesto toga on pada u očaj i užasni nihilizam: Potapa me strah, kao voda. Živi ništa ne znaju. Podučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život. (Derviš i smrt).
Začudan je zato Mak Dizdar, savremenik Mešin (pisali su u istom vremenu, u istom ideološkom okruženju), koji je izrekao i ove stihove: Smrti zapravo i nema, smrt je samo uspon od gnijezda do zvijezda. (Kameni spavač)
Slavni A. Sidran napisao je cijelu jednu zbirku pjesama o smrti, metaforičkog naslova Morija. To je svojevrsna emotivna kronika umiranja u postratnom Sarajevu. Mnogobrojna su teološka djela koja govore o smrti, zagrobnom životu i proživljenju, koja kad vidimo kakvi autoriteti ih pišu, zavrjeđuju našu ozbiljnu pozornost i divljenje…
Sve je to lijepo, ali Tolstoj – to je nešto posebno! Takve opise smrti možemo naći još jedino kod Homera i Firdusija. To je ostalo zapaženo i kod njegovih savremenika. Tako je Strahov još 1895. godine pisao Tolstoju: Tajna smrti, to je u Vas ono što se ne može oponašati… Tačnost i čistoća svakog poteza upravo začuđuju! On direktno juriša na temu, jer: Tražio sam odgovore na sva svoja pitanja, bolno sam i dugo tražio, ne iz puke radoznalosti, i nisam tražio mlitavo, već sam tražio mučno, uporno, danima i noćima – kao što smrtnik traži spasenje… (Ispovijed)
[issuu viewmode=presentation layout=http%3A%2F%2Fskin.issuu.com%2Fv%2Flight%2Flayout.xml showflipbtn=true documentid=130208160425-8135a1f9fc75432bb90cb0f4cf8afd69 docname=problem_smrti_kod_tolstoja_-_amina_gadzo username=amimari loadinginfotext=Problem%20smrti%20kod%20Tolstoja showhtmllink=true tag=edukacija width=600 height=800 unit=px]