Autor: Sead Šemsović
Oni što svjetiljku nose, ne hodaju putevima utrtim!
Odlazak jednog redovnog profesora uvijek znači i slabljenje akademske zajednice, ali odlazak čovjeka koji je bio prvo ime u više disciplina mnogo je veći gubitak ne samo za akademsku već i za šire nacionalnu zajednicu. Odlaskom dragog profesora Bošnjaci ispraćaju prvo ime svoje usmene književnosti, historičara književnosti, teoretičara usmene književnosti, antologičara, bibliografa, leksikografa, redovnog profesora Filozofskog fakulteta, jednog od utemeljitelja i dugogodišnjeg predsjednika Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.
Akademsko očinstvo i zajedničke niti ljubavi prema Bosni
Brojni su rastanci s dragim ljudima tokom jednog životnog vijeka. Među svim rastancima posebno se izdvajaju oni u kojima se opraštamo od svojih očeva i majki: bioloških, akademskih, znanstvenih i duhovnih. Svaki od tih odlazaka ostavlja prostor koji niko drugi ne može popuniti.
Biti akademskim i znanstvenim ocem može svaka akademski zrela osoba, i znanstvenik i znanstvenica, ali pritom, brojne su kategorije ostvarivanja ovoga očinstva. Akademsko očinstvo može biti sasvim formalno – puko potpisivanje mentorstva, zatim neobjektivno, usporavajuće, tendenciozno, polovično, konsultacijsko, nepotpuno, necjelovito itd., ali tek spajanjem akademskog, znanstvenog i etičkog može se ostvariti punina akademskoga očinstva. Ukoliko tek jedan od ovih dijelova nedostaje, ovo se očinstvo neće ostvariti.
Akademsko-znanstveni otac mora biti, kako bi to rekao rahmetli profesor, “na visini zadatka“. Ukoliko ne postoji učiteljeva svjesnost važnosti vlastite funkcije i obavezujućeg svesrdnog davanja sebe, novorođeni će znanstvenik biti nejak. Zato je na prvom mjestu praćenje i usmjeravanje mladih ljudi ka njihovom postupnom razvoju, zatim profesorska pažnja koja im treba dati podstrek za dalji put i koja mora biti usklađena s njihovim, a ne profesorskim potrebama za uspjehom, i u konačnici, kod akademsko-znanstvenog oca ne smije izostati očigledna radost kandidatovim uspjehom. Ako se ne radujemo uspjehu učenika, ali iskreno radujemo, naše sazrijevanje u ličnost nismo proveli do kraja.
Kako nas je Gospodar preko posljednjeg Vijesnika, a.s., obavijestio, iza čovjeka ostaju: zadužbina/vakuf, njegova djela i njegova djeca, koja mole za svoga oca. Budući da sve što postoji u jednom, mora postojati i u drugim sistemima čovjekovoga postojanja, zadužbina znanstvenika su njegove knjige, djela su njegova usmena kazivanja na predavanjima, kongresima i sijelima, a njegova djeca su izrasli ili poluizrasli pojedinci, čije sjećanje na akademsko-znanstvenog oca je svojevrsna dova.
Odlazak jednog redovnog profesora uvijek znači i slabljenje akademske zajednice, ali odlazak čovjeka koji je bio prvo ime u više disciplina mnogo je veći gubitak ne samo za akademsku već i za šire nacionalnu zajednicu. Odlaskom dragog profesora Bošnjaci ispraćaju prvo ime svoje usmene književnosti, historičara književnosti, teoretičara usmene književnosti, antologičara, bibliografa, leksikografa, redovnog profesora Filozofskog fakulteta, jednog od utemeljitelja i dugogodišnjeg predsjednika Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, kulturnog radnika, urednika brojih izdanja Instituta za književnost, BZK “Preporoda”, Filozofskog fakulteta u Sarajevu te Fondacije “Mula Sadra”. Prvi magistarski rad na našem prostoru o sevdalinci bio je profesorov, prva doktorska disertacija o bošnjačkoj baladi, bila je profesorova. Brojnim angažmanima u kulturi ostavio je neizbrisiv trag o kome će se tek govoriti u nekim budućim vremenima.
U 2015. navršilo se osamnaest punih godina poznavanja i druženja s profesorom. To jedno osamnaestogodišnje, punoljetno druženje ukrašeno je brojim događajima: odbranom diplomskog, magistarskog i u konačnici doktorskog rada. Između ta tri svečana događaja proteže se cijela paleta malih slika: svi stolovi velike sale Preporoda prekriveni papirima, na svakom od njih po jedna pjesma, njih preko četiri stotine i profesor koji ih danima reda, jer nije važno samo koje će pjesme biti u antologiji, već i kakav će im biti redoslijed; šetamo starom Podgoricom i ulicom jedemo sladoled – u nepoznatom mjestu to sebi smijemo dopustiti; svaka od promocija nekog od kola Bošnjačke književnosti u 100 knjiga ili nečega drugog, nova je slika: u Tuzli – velika sala, u Bihaću – gradska biblioteka, u Zvorniku – skupština Grada, na Kula Gradu – Kaimi-babino turbe, u nekom selu pokraj Tuzle – mala džamija i desetak džematlija, na svakom od tih mjesta, u svakoj prilici – on “na visini zadatka“.
Profesorov znanstveni i kulturni rad teško je ukratko predstaviti, a dosada najcjelovitija bibliografija radova, koju je sačinila njegova prva saradnica u Institutu za bošnjačke studije pri BZK “Preporod“ i trenutno najveći bošnjački bibliograf, Isma Kamberović, iznosi preko tri stotine i šezdeset jedinica. Imopozanta brojka, koja uključuje pet autorskih knjiga:
1. Bibliografija radova o narodnoj književnosti, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1979.
2. Od zbilje do pjesme – ogledi o usmenom pjesništvu, Glas, Banjaluka 1983.
3. Muslimanska usmena balada, “Veselin Masleša“, Sarajevo 1985.
4. Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Univerzal, Tuzla 1989.
5. Usmena lirska pjesma, balada i romansa, Institut za književnost & Svjetlost, Sarajevo 1991.
I još su dva rukopisa pripremljena za objavljivanje: velika studija Bošnjačka usmena balada i Od zbilje pjesnika do zbilje pjesme, zbirka od 12 studija o bošnjačkoj usmenoj književnosti.
Pored pobrojanih, tu je još i dvadesetak priređenih i isto toliko urednički oblikovanih monografskih publikacija, te desetine studija, ogleda, prikaza, osvrta i reagovanja. Među antologijama neprevaziđena je 101 sevdalinka koja i danas u svijetu funkcionira kao referentna tačka bavljenja sevdalinkom, i nakon nje Usmena lirika Bošnjaka kao jedina antologija svih važnijih pjesničkih vrsta bošnjačke usmene lirike. Među monografskim publikacijama koje su prošle njegov, kako bi on rekao, “urednički zahvat“, najveći je broj zbornika radova iz struke:
– Književno djelo Muse Ćazima Ćatića (zbornik radova), Sarajevo 1979.
– RAD 27. Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije: Banja Vrućica – Teslić, Sarajevo 1982.
– Folklor Bosne i Hercegovine (zbornik radova), Sarajevo 1991.
– Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku, Sarajevo 1992.
– Andrić i Bošnjaci (zbornik radova), Tuzla 2000.
– Naučni skup Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba, Mostar 2003.
– Vijećanje bošnjačkih prvaka u Tuzli 1831. godine (zbornik radova), Tuzla 2007.
– Radovi Filozofskog fakulteta, broj XIII (2004) i Radovi Filozofskog fakulteta, dvobroj XIV-XV (2010).
– Spomenica 60. godišnjice Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 2010.
Studije i ogledi uvijek su bili vezani za Bosnu. Svaka tema, bilo rukopisna ili objavljena zbirka, bila je propitivana iz pozicije statusa i prezentacije Bosne. Kao veliki zaljubljenik u Bosnu svoja je zanimanja sa usmene književnosti širio na neke ključne historijske događaje ili na neke zanimljive pojave. Tu svoju znatiželju u otkrivanju šta sve Bosna jeste usmjeravao je na odnos epskog junaka i njegovog historijskog pretka, na bosansko srednjovjekovno kraljevstvo, na kulturološko preplitanje orijentalno-islamske i slavenske kultrune tradicije u životu i usmenoj književnosti Bošnjaka. Kvalitetnim uvidom u periodiku austrougarskog razdoblja oduševljavao se velikanima koji su svoj intelektualni potencijal uožili u obrazovanje mladih, kakvi su bili Edhem Mulabdić i Hamdija Mulić, a kritički promatrao radove velikih barodva, Safvet-bega Bašagića i Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Sa takvom je strašću i govorio i pisao o njima.
Iako su na margini ove impozantne bibliografije, pažnju privlače i dodatno osvjetljavaju profesorov lik radovi tipa: “Bez Bosne nema ništa: posljednji razgovor sa Salihom Alićem“ iz 1989. ili “Mevlevije u Bosni“ 1990. godine, “Neka književna svjedočenja o Kosačama“ iz 2005, “Lik Husein-bega Gradaščevića u drami Pavla Krstinića Bratski inat“ iz 2006. godine. Iako svi ovi radovi govore o različitim fenomenima u različitim historijskim trenucima, svi imaju zajedničku nit – ljubav prema Bosni.
Ta se nit proteže čak i kroz njegove polemike i reagovanja. Branio je struku kritizirajući loše antologijske izbore, branio znakove identiteta podižući glas protiv nemilosrdne preprodaje bosanskih ćilima, rukopisa, sehara i sličnih umjetnina. Pored ovih napisa, svaku je priliku koristio da usmeno prenese znanje o vrijednosti kulturne baštine Bosne, kao vrijednostima koje trebaju čuvati svi njezini narodi.
Kada pogledamo njegovo ukupno znanstveno djelo, sami naslovi nam otkrivaju njegovo usredsređenje: sarajevska balada (Morići), banjalučka balada (potponica Bisernaza), stolačka balada o Mehmed-agi Šehiću, lokalna obilježja u baladi, lokalna obilježja u sevdalinci, epski junak – od historijske ličnosti do epskog junaka, uvijek Bosna u književnosti i književnost u Bosni.
Dvije važne stvari je često naglašavao: briga o čovjeku i vježbati kičmu. O tome nije samo govorio, to je svakodnevno pokazivao vlastitim djelovanjem. Dva sjećanja u njegovoj bibliografiji privlače pažnju – o Mehmedu Mujezinoviću i o Muhamedu Hadžijahiću, dvojici najzaslužnijih čuvara bošnjačke i bosanskohercegovačke baštine iz druge polovine 20. vijeka. Stao je čvrsto, i perom i djelom, u odbranu profesora Muhsina Rizvića kada je 1983. godine krenula organizirana nacionalistička hajka protiv njega. Svaki antibosanski napad dočekivao je krajišnički oštro. Jedan od takvih primjera jeste i Povelja o bosanskom jeziku. Profesor je u ideji odbrane bosanskoga jezika od stalnih negiranja, kojima smo svjedoci i danas, okupio pod kapom Bošnjačke zajednice kulture “Preporod“, kao krovne nacionalne institucije tog vremena, 60 bošnjačkih intelektualaca visokoga ranga u tom trenutku, i oni, 21.3.2002. godine, svojim potpisom staju iza ove Povelje.
Kao veliki bibliofil izvanredno je poznavao stara bosanskohercegovačka izdanja, kao i one rijetke knjige koje su se ticale Bosne, a bile objavljene negdje izvan njezinih granica. U privatnoj su se biblioteci nalazile brojne kopije najznačajnijih rukopisnih zbirki bošnjačke usmene književnosti i izdanja rijetkih zbirki. Kako bi koji kandidat stasavao, bilo za magistarsku ili doktorsku radnju, tako bi on poneki rukopis ili neku zbirku izvlačio i davao za temu. Tako da je do danas nekoliko njegovih kandidata ili magistriralo ili doktoriralo na građi iz njegove sehare.
Sa svojim je kandidatom prolazio svaku pojedinačnu rečenicu akademske zadaće i svaku rečenicu zasebno pretresao po više puta. Do posljednjeg atoma snage, i svoje i svoga kandidata. Na tome smo mu svi neizmjerno zahvalni. Naučio nas je da rečenicu klešemo u kamenu. Da se u svakoj rečenici mora, kako je govorio “održati visoki napon“ i da se ne smije “osjetiti pad napona“. U takvim je situacijama od nas tražio “sretnije rješenje“.
Osamnaest godina druženja, sedamdeset godina života, preko četrdeset godina znanstvenog rada, teško je ukratko predstaviti. Nadam se da sam bio na “visini zadatka“.
Neka je Božiji rahmet i magfiret njegovoj duši.
(Govor na Komemoraciji prof. dr. Munibu Maglajliću, održanoj 21.10.2015. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu)
Izvor: BEHAR, časopis za kulturu i društvena pitanja, godina XXIV, broj 128, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD, Zagreb, 2015, str. 36-39.