Prvo pitanje koje se u teologiji nameće u pogledu Kur’ana jeste: da li se u časnom Kur’anu iznose racionalni dokazi o postojanju Boga? Mnogi mufessiri, posebno oni koji su se bavili kelamom (apologetikom), poput, naprimjer, Fahra Razija, smatrali su da brojni kur’anski ajeti (otprilike svi ajeti koji govore o Božijem stvaranju) jesu dokaz postojanja Boga i njihov su sadržaj navodili kao dokaze, od kojih se većina može svesti na tzv. dokaz poretka. Naspram njega, druga skupina mufessira vjeruje da Kur’an časni smatra kako nema potrebe za dokazivanjem postojanja Boga niti se bavi takvim dokazivanjem, a da se dokazi koje navodi prva skupina ili odnose na dokazivanje tevhida i poricanje mnogoboštva (širk) ili u suštini nisu navedeni u Kur’anu kao dokazi, nego su mufessiri neka kur’anska objašnjenja navodili kao dokaze dodajući im neke druge uvodne premise.
Naravno, pravilno i pouzdano prosuđivanje o ovome zavisi od preciznog i opsežnog proučavanja, što nije u skladu sa sažetošću ove rasprave. Iako je klimava argumentacija prve skupine, koja mnoge ajete smatra dokazom, ono što se može smatrati zajedničkim ili približnim stavom između ovih dvaju gledišta je to da postoji mogućnost da Kur’an časni izravno ne nastoji dokazati postojanje Boga, ili da je postojanje Boga smatrao gotovo očiglednim i nečim što ne treba dokazivati, ili se nije suočio sa snažnim poricanjem pa je isticanje tog pitanja, koje je moglo biti uzrokom iskušenja, smatrao suprotnim mudrosti. U svakom slučaju, u kur’anskim objašnjenjima mogu se pronaći argumenti za ovu tvrdnju i čak nije nemoguće da je sam Kur’an neizravno obraćao pažnju na ove argumente. Naprimjer, nije nespojivo da jedan ajet izravno dokazuje jednoću Božiju, a da na neizravan način također dokazuje samo postojanje Božije, ili da jedan ajet iznosi dokaz mnogobošcima i poricateljima vjerovjesništva Vjerovjesnika islama, s.a.v.a., ali da istovremeno objašnjava neku temu u kojoj se potvrđuje postojanje Boga.
Naprimjer, uzmimo u obzir 35. ajet sure Et-Tūr u kojem se raspravlja s nevjernicima koji odbijaju vjerovanje u plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a. U ovom ajetu koriste se retorička pitanja i, uz ostalo, kaže se:
Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?!
Nema sumnje da ovaj ajet izričito ne iznosi dokaz o postojanju Božijem, ali se, između ostalog, može iz njega izvesti zaključak o istinitosti ove tvrdnje: ili je čovjek nastao bez stvoritelja, sam po sebi, ili je on sam svoj stvoritelj, ili ga je neko drugi stvorio. Neistinitost prve i druge pretpostavke jasna je i niko razuman ove pretpostavke ne može prihvatiti pa je, prema tome, istinita treća pretpostavka, to jest da čovjek ima stvoritelja.
Ovaj zaključak podrazumijeva da se pod riječju šej’ (يشء (u časnom ajetu misli na stvoritelja. Znači: “Da li su ovi nevjernici bez nečega što bi bilo njihov stvoritelj stvoreni ili su sami svoji stvoritelji?” Očigledno je da nijedna od ovih dviju pretpostavki nije tačna i odgovor na oba pitanja je negativan.
Dakle, treba vjerovati u postojanje Boga Stvoritelja. Ali postoje druge dvije mogućnosti značenja riječi šej’. Jedna je da se pod tom riječju podrazumijeva prvobitna tvar. Znači: “Da li su oni stvoreni bez prvobitne tvari?”
Druga mogućnost je da ta riječ znači cilj i svrha: “Da li su oni stvoreni bez svrhe?” Ipak, čini se da nijedna od ovih dviju mogućnosti nije u skladu s nastavkom ajeta, odnosno da pitanje: “Da li su oni svoji stvoritelji?”, nije u skladu sa: “Da li su oni bez prvobitne tvari ili bez cilja stvoreni?”, već takvom pitanju odgovara ovo pitanje: “Da li su oni stvoreni bez stvoritelja ili su sami sebe stvorili?”
I možda činjenica da pitanja u izvorniku nisu na taj način istaknuta i da, naprimjer, nije rečeno: (zar oni nemaju stvoritelja ili su oni stvoritelji), stoji zbog toga što se naglašava da su oni stvoreni da bi tako neistinitost obiju pretpostavki postala očiglednija.
Prema tome, ako vidimo da Kur’an časni nije istaknuo temu postojanja Boga kao posebno pitanje i ne iznosi izravno argumente o tome, onda to nužno ne znači da neizravno i implicitno ne spominje dokaz za to, ili da se makar u sadržaju kur’anskih tema ne mogu pronaći osnovni elementi takve argumentacije.
Treba obratiti pažnju na činjenicu da racionalni dokazi, bilo u Kur’anu bilo u riječima filozofa i mutekellima, dokazuju postojanje Boga posredstvom umskih pojmova i njihov rezultat je stečeno i opće znanje. Naprimjer, dokaz kretanja dokazuje postojanje nekoga ko je pokretač svijeta, a dokaz poretka postojanje Boga kao uređivača svijeta. Isto je i s drugim dokazima, kakvi su stvoritelj (خالق ), stvoritelj (صانع ), nužna egzistencija (الوجود واجب) , apsolutno savršeni (مطلق اكمل ). Zatim, dokazi jednoće Božije potvrđuju da ovi opći nazivi nemaju više od jednog objektivnog primjera o kojem govore, to jest Bog. Dokazi o svojstvima Božijim dokazuju za Njega svojstva savršenstva i odriču Mu svojstva manjkavosti, a ishod svega toga je da “postoji Biće Koje ima znanje, moć i život, bezvremeno je, bez određenog mjesta i bez drugih ograničenosti, a to Biće je stvoritelj svijeta i čovjeka”. Ovo je znanje o jednom općem nazivu koji se odnosi isključivo na jednu jedinku i to je posredno znanje o Jednom Biću i o Njemu.
Ovdje se nameće pitanje: da li Kur’an časni govori o spoznaji putem duhovnog osvjedočenja i ličnoj spoznaji ili o neposrednom znanju (uzimajući u obzir da neposredno znanje ima svoje razine) o Bogu Uzvišenom? Možda uspijemo dobiti pozitivan odgovor na ovo pitanje iz ajeta o fitretu i ajeta o mīsāku.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja, sv.1, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018, str 24-26.