Rana islamska arhitektura u Iraku (II dio)
Rana islamska arhitektura u Iraku (II dio)

Rana islamska arhitektura u Iraku (II dio)

Autor: Amina E. Nouri


Velika džamija u Bagdadu

Jedini opis ove džamije koji posjedujemo je onaj, koji nam je pružio El-Hatib i glasi:

„Ebu Džafer el-Mensur je ustanovio glavnu džamiju (…) u dodiru sa svojom palačom. Izgradio je na suncu osušenom opekom i glinom. Dimenzije El-Mensurove palače bile su 400 sa 400 laktova, one od džamije 200 sa 200, a drveni stubovi džamije su se sastojali iz dva dijela (…) Do vremena Haruna er-Rašida džamija je ostala u istom stanju. Harun je naredio njeno rušenje i rekonstrukciju sa klin-pečenom opekom i gipsom. To je i urađeno, a ime Haruna er-Rašida je upisano na njoj, uz ime arhitekte, drvodjelje i datum (…) na vanjskom zidu džamije na strani prema Horosanskoj kapiji. El-Mensurova džamija je bila srušena, proširena i ponovo čvrsto izgrađena. Radovi su započeti 808-809. godine (…) El-Mu'tedid billah je prvu dvoranu, koja je bila sastavni dio El-Mensurove palače, pripojio džamiji otvaranjem 17 lukova na razdjeljenom zidu između palače i džamije, od kojih su 13 bili otvoreni u sahn, a 4 u postranične arkade. Govornicu, mihrab i maksuru prenio je u novu džamiju. Radovi su izvedeni tokom 893-894. godine.

El-Hatib je samo rekao da je džamija izgrađena u dodiru sa palačom, ali nije precizirao na kojoj strani. Stoga je na nama da odlučimo gdje je to bilo, ali ne kao što je Herzfeld učinio na jugozapadnoj strani palače, već gdje bi se i očekivalo da bude, tj. na sjeveroistočnoj strani, gdje je kibla-zid bio u dodiru sa palačom.

Samara

Dinastija Abasida je imala još jednu prijestolnicu – Samaru. Ime ovog grada potječe od skraćenice surre men rea, što znači „sretan je onaj ko je vidi“. Samaru je izgradio halifa El-Mu'tasim, sin halife Haruna er-Rašida. Nalazi se nekih 150 km sjeverno od Bagdada, također na obali rijeke Tigrisa. Halifina ogromna palača se pružala duž rijeke i premošćavala ju je te obuhvatala ukrašene vrtove, trkalište, amfiteatar i par pratećih palača. Glavna palača je zauzimala oko 1.500 m oko osnovne ose. Kao i sve ostale muslimanske palače toga vremena, sastojala se od niza većih i manjih dvorišnih površina, oko kojih su se nalazili paviljoni i mjesta za publiku.

El-Mutevekkil je proširio grad ka sjeveru uz rijeku Tigris i izgradio je novu palaču Kasr el-Džaferi i palaču El-Bulkavaru za svog sina, princa El-Mutazza, koja je najbolje očuvana od svih. Dalje ka sjeveru, na suprotnoj obali Tigrisa, izgradio je ogromnu palaču, od oko 2.700 m dužine, Kasr el-Arus (Dvor vjerenika). Nakon svih tih nadograđivanja grad je dostigao dužinu od približno 35 km, a širinu od oko 3 km. Na istoj obali rijeke i dalje stoje ostaci palače Kasr el-Ašik (Dvor zaljubljenih) i turbe, mali oktagonalni mauzolej, Kubbat el-Sulajbijja, izgrađen po ugledu na „Kupolu u stijeni“.

Usred pustare, sredinom IX stoljeća, u mraku srednjeg vijeka blistao je grandiozni grad pokraj Tigrisa, prepun najraskošnijih objekata, od kojih su neki ostali najveći na svijetu do danas podignutih u svojoj vrsti, sa riješenom gradskom infrastrukturom, bolje nego što će to biti u mnogim gradovima Evrope i gotovo hiljadu godina docnije.

Samara je bila abasidska prijestolnica do 883. godine, kad se prijestolnica vraća u Bagdad. U izgradnji ovog grada učestvovali su umjetnici iz različitih krajeva svijeta: Vizantije, Sirije i dr. Fragmenti apstraktne dekoracije otkrivaju uticaje kineske, evropske i perzijske umjetnosti, tako da je opći utisak kojim odišu građevine kosmopolitski. Tokom abasidskog perioda vladavine, u velikoj mjeri je bio zastupljen tipičan dizajn, kao i urbano planiranje grada.

Haremski paviljoni u Samari namjerno su građeni od lahkog i krhkog materijala, od pečene i nepečene opeke, a dekorisani tako da su odisali prolaznošću, što se najviše postizalo raskošno bojenim i štampanim tkaninama, koje su povremeno i nakratko izlagane u specijalnim prilikama. Zidove harema i kupatila su ukrašavale i brojne slike i prizori lova.

S druge strane, džamije su građene i dekorisane u potpuno drugačijem konceptu. Osnovna odlika džamija je bila monumentalnost, masivnost i grandioznost.

Velika džamija Dževsek u Samari

Građevinski entuzijazam Abasida je otvorio novu dimenziju u izgradnji džamija i ispoljava se u njihovoj veličini i karakteru. Za razliku od Omejada koji su nastavili kamenu tradiciju preuzetu iz Sirije, Abasidi su prihvatili mezopotamijsku tradiciju gradnje pečenom opekom koja je omogućavala dekorativno zidanje zakrivljeno i ukrašeno geometrijskim i biljnim elementima. Minaret je sada, zbog svoje veličine, pored osnovne funkcije za pozivanje na molitvu dobio i drugu: služio je kao orijentir i olakšavao snalaženje putnicima. Naravno, tu je i simbolička funkcija javnog izražavanja moći i snage halife.

Po dolasku na čelo Abasidskog hilafeta, El-Mutevekkil (847-861) je naredio izgradnju Velike džamije Dževsek u Samari.

Premda vanjski zid i dalje stoji, od unutrašnjosti je danas ostalo sasvim malo. Ova prilično velika pravougaona osnova 240 x 156 m zauzima približno 38.000 m² i okružena je vanjskim zidom od pečene opeke poduprtim sa 44 polukružne kule, uključujući i 4 ugaone. U svoje vrijeme bila je to najveća džamija na svijetu. U džamiju se moglo ući kroz jednu od 16 kapija. Iznad svakog ulaza je bilo nekoliko manjih lučnih prozora. Između svakog tornja, friz potonulih kvadratnih niša s nagetim okvirima vodi gornji tok cijele konstrukcije.

Na vanjskom zidu se nalazi 28 prozora od kojih se 24 nalaze na južnoj strani, po jedan za svako krilo u unutrašnjosti svetišta sa iznimkom jednog sa mihrabom. Krov džamije je bio poduprt sa 24 reda od devet stubova u svetištu, 3 reda od 9 stubova opet u rivaku na sjeveru, a svaka strana ima 22 reda od 4 stuba. Pravougli mihrab sa dva mramorna stuba sa svake strane bio je smješten na južnom zidu džamije. Smatra se da bi se Velika džamija u Samari mogla porediti sa Omejadskom džamijom u Damasku budući da su stakleni mozaici prožimali građevinu. Avionski snimak pruža dokaz da je jedno ekspanzivno zatvoreno polje promjera 376 x 444 m (oko 17 ha) okruživalo džamiju sa zidom od opeke. Ovo područje je poznato kao zijada, rasprostranjena značajka kongregacionih džamija u ovom razdoblju. U okviru ovog zijada postojao je i jedan manji koji je okruživao džamiju sa njene sjeverne, zapadne i istočne strane.

Direktno 27,25 m od centra sjeverne strane džamije stoji El-Malvija minaret, visok oko 55 m. Iako je okruglog oblika, ovaj minaret je nastao pod utjecajem posebne vrste mezopotamskog zigurata, kvadratan u osnovi, sa specifičnim stepenicama ili nagibom s vanjske strane, koje rotiraju nekoliko puta dok ne dosegnu vrh. Baza ili podnožje minareta iznosi 33 m², a uzdiže se do visine od gotovo 3 m. Ona podržava spiralnu platformu koja se obavija pet puta suprotno od kazaljke na satu do minareta što počinje na strani najbližoj džamiji. Na vrhu tornja počiva okrugli hol, koji je ukrašen s osam istaknutih lučnih niša.

Literatura:

Creswell, K. A. C. (1989), A Short Account of Early Muslim Architecture, Rev. Ed. Allan, James W. Aldershot: Scholar Press

Zukić, K. (2001), Islamska arhitektura, knjiga I, Sarajevo, Bošnjački institut