Autor: Amina E. Nouri
Kufa
Kufa je grad u Iraku, udaljen oko 170 km južno od Bagdada i 10 km sjeveroistočno od Nedžefa. Nalazi se na obalama Eufrata.
Uz Samaru, Kerbelu, Kadimiju i Nedžef, Kufa je jedan od pet iračkih gradova koji su od velike važnosti za šiitske muslimane. Muslimani su naselili Kufu 17. godine po Hidžri i to neposredno nakon osvajanja Iraka. Ovaj grad je bio glavni grad Ali ibn Ebi Taliba, četvrtog halife.
Glavni spomenici u Kufi su: Velika džamija i Dar el-Imara ili Guvernerova palata. Džamija je bila prva građevina u Kufi. Kufa je bila također jedan od prvih centara interpretacije Kur'ana.
Velika džamija u Kufi
Velika džamija u Kufi je jedna od prvih džamija u islamu. Izgrađena je sredinom VII vijeka (639. godine), nakon što je halifa Omer uspostavio ovaj grad.
Tokom godina džamija je proširivana više puta. Okružena je jarkom. Približna površina je 100 kvadratnih metara sa kibla-stranom urađenom sa pet, kao sa drugim stranama sa dva prolaza. Prema ranim izvorima, prolazi su razgraničeni sa ozidanim stubovima koji su se uzdizali do džamijskog ravnog krova. Creswell piše da je dizajn podsjećao na apadana, arhitektonsku strukturu koja upućuje na dvoranu stubova perzijskih kraljeva.
Danas površinu ove građevine čini približno 11.000 kvadratnih metara i odlikuje je jedna elegantna zlatna kupola, kao i safavidski pločni rad iz XVII i XVIII vijeka. Vanjski zid podržava 28 polukružnih tornjeva. Spekuliše se da datiraju iz ranog islamskog perioda.
Iskopavanjima, koja je izveo Irački odjel za antikvitete, otkriveno je da, iako su ovi tornjevi ukopani dva metra ispod zemlje, također su stabilizovani sa drugim setom tornjeva različite veličine ispod njih, što je u jednom trenutku pripadalo nekoj ranijoj džamiji na ovom području. Dalja iskopavanja su donijela dokaz da je kibla-strana strukturalno povezana sa zapadnim zidom Dar el-Imare.
U džamiji se nalazi devet svetišta i četiri tradicionalne lokacije. Ima četiri minareta i opslužuje je pet kapija.
Ovoj džamiji se poklanja veliki značaj iz više razloga. Neki od njih su postojanje velikog broja svetišta unutar nje. Prema predanjima, imam Džafer es-Sadik je rekao da je dvanaest milja u svim pravcima od ove džamije blagoslovljeno po svojoj svetosti.
Današnji izgled džamije, obnovljen od Da'i el-Mutlak dr. Muhammeda Burhanuddina početkom 2010. godine sa najsavremenijim materijalima, nije tema ovog članka.
Palata vladara Dar el-Imara, Zijada ibn Abihija, vjerovatno je postojala na kibla-strani Velike džamije. Prva sezona iskopavanja je bila 1938, druga 1953, a treća 1956. godine. Tokom treće sezone ubrzo je postalo jasno da ispitivano područje čuva ostatke brojnih građevina konstruiranih jednih iznad drugih.
Zaključak
Kad su barjaktari nove vjere islama krenuli iz Hidžaza u svijet, sredinom VII vijeka, oni su bili gotovo bez ikakve tradicije na polju djelatnosti kojom se mi bavimo. Njihovo umijeće građenja bilo je na nivou podizanja šatora, osim u izgradnji beznačajnih objekata u Meki, koji se teško mogu svrstati u arhitekturu.
Samo pedesetak godina nakon izlaska iz pustinje, nosioci vjere su galopirajućim korakom napredovali na mnogim poljima. Dobili su remek djelo – džamiju u Damasku. Nakon toga su izgradili legendarni Bagdad iz 1001 noći i Samaru s neuporedivo većim brojem stanovnika od gradova toga vremena.
Široki i otvoreni arapski duh je brzo usvajao sve što je dobro kod naroda s kojim su stupili u kontakt i postizao najveće domete u cijeloj svjetskoj historiji arihtekture.
Generalni stav je da je dinastija Omejada, prva vladarska kuća u islamu, stvorila imperiju i uvela Arape i islam u svijet. Umjetnost i arhitektura su odsjaj historijskih činjenica i političkih zbivanja u društvu. Četvrti halifa hazreti Ali je shvatio da centar nove islamske države treba iz Hidžaza pomjeriti ka istoku, bivšoj Mezopotamiji, današnjem Iraku. Njegovi politički protivnici Omejadi vukli su zajednicu i njen centar ka zapadu, Siriji, Palestini, Egiptu i dalje. Tako imamo podijeljene simpatije istoka ka hazreti Aliju i zapada ka dinastiji Omejada.
Engleski islamolog, jedan od najvećih autoriteta za ranu islamsku arhitekturu, K. A. C. Creswell navodi da se u omejadskom periodu u Iraku i Perziji gradio tip džamije različit od sirijskog. Džamija kvadratičnog tlocrta imala je zidove od opeke ili ćerpića, a ravna tavanica je ležela direktno na stubovima, bez posredstva lukova. Uočljiva je veza između stare perzijske apadane i trijema mlađih perzijskih palata sa ravnim krovom. Tipična omejadska džamija je potekla iz Muhammedove, a.s., kuće i džamije u Medini. Centralno dvorište uokvireno trijemovima sa sve četiri strane, gdje je najdublji trijem orijentisan prema Meki, a razvijen je po širini.
Za abasidsku arhitekturu Creswell podvlači da je helenistički utjecaj Sirije zamijenjen utjecajem sasanidske Perzije. Uočljive su znatne razlike u arhitekturi Samare u Mezopotamiji u rano abasidsko doba, u odnosu na omejadsku arhitekturu. Utjecaj Samare se raširio na Egipat pod Ibn Tulunom, kao i na Nišapur i Bahrein. Dispozicija abasidske džamije je zadržala centralno dvorište uokvireno trijemovima. Abasidske džamije su znatno veće od omejadskih. Omejadski transept je napušten, a molitveni prostor prekriva ravna tavanica. Tlocrt je približno kvadratičan. Građevinski materijal je opeka, a spoljni izgled džamije podsjeća na tvrđavu, zbog polukružnih kula koje izlaze iz ravni zida. Okrugli stubovi se zamjenjuju kvadratičnim ili oktogonalnim stupcima, koji nose ravnu tavanicu bez posredništva lukova.
Razvoj društva i države Omejada i Abasida je bio kontinuiran. Značaj dvora u oba perioda je veliki, sa razlikom da u doba Omejada uočavamo vizantijski utjecaj, a u doba Abasida utjecaj sasanidsko-perzijskog dvora. Bitno za ranu islamsku arhitekturu je i porijeklo donatora koji je angažovao majstore iz svoga kraja.
Činjenica je da se Abasidsko carstvo nastavlja na Omejadsku islamsku imperiju i različiti utjecaji nam ne daju pravo da govorimo o dvije različite umjetnosti niti o dva različita stila.
Da li imamo adekvatne historijske činjenice koje to mogu potvrditi?
Zadatak historičara je da utjecajne elemente konstatuju, objasne i varoliziraju.
Literatura:
Creswell, K. A. C. (1989), A Short Account of Early Muslim Architecture, Rev. Ed. Allan, James W. Aldershot: Scholar Press
Zukić, K. (2001), Islamska arhitektura, knjiga I, Sarajevo, Bošnjački institut