Autor: Ibrahim Hodžić
(Ovaj članak je preuzet iz Glasnik-a Vrhovnog islamskog straješinstva u SFRJ, br. 1-2, Sarajevo, januar-februar 1975, str. 57-61)
Tko želi čuti najpotpuniju riječ o riječi neka posluša kur'ansku riječ:
أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللَّـهُ مَثَلًا كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاءِ ﴿٢٤﴾ تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا ۗ وَيَضْرِبُ اللَّـهُ الْأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ ﴿٢٥﴾ وَمَثَلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الْأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ ﴿٢٦)
Zar ti nije poznato s čime Bog upoređuje dobru riječ ? – Ona je kao dobro drvo čiji je korijen usađen čvrsto u zemlji, a njegove se grane dižu do neba. Ono daje plod u svako doba s Božijom odredbom. Bog kazuje i donosi ljudima primjere da bi oni (o tome) razmišljali.
– Ružna rieč je kao slabo i ružno drvo, plitko izniklo na površini zemlje i nepostojano (kratkog je vijeka)! (Sura Ibrahim, 24-26)
Nemoguće je reći istinitiju riječ o riječi, nego što je ova kur'anska riječ. Kakvo snažno i slikovito upoređenje dobre i ružne riječi s dobrim i hrđavim stablom!
Dobra riječ ima, dakle, sve dobre osobine zdravog i plodonosnog drveta, a ružna riječ sve osobine ružnog i slabog drveta.
Dobra riječ ima čvrst korijen u dubokoj istini, kao što ga ima dobro stablo duboko u zemlji. Svaka dobra riječ je istina, a istina je postojana i vječna. Ona odolijeva svim napadima, kao što dobro stablo odolijeva vjetrovima i olujama.
Ružna riječ, kao što je recimo, laž, ogovaranje i sl., nema svoje čvrste i istinite podloge kao što je nema ni slabo stablo, pa je kratkog vijeka. „U laži su kratko noge! U laži je plitko dno“! – to često i naš narod kaže.
Dobra riječ se grana u širinu i uzdiže u časne visine poput zdravog i bujnog drveta koje neprestano buja i raste. Uzmimo na primjer samo prvu riječ Kur'ana – Ikre’ (uči!), koja, kao debelo stablo niče iz duboke božanske istine o vječitoj vrijednosti znanja, o nauci, koja se stalno širi i grana, poput kakvog svetog drveta vječne mudrosti. Koliko vrsta znanosti već postoji danas, a koje se opet stalno granaju u svoje ogranke (podvrste)? Koliko će ih nastati u dalekoj budućnosti, što nitko ne zna, jer vidimo da se ljudska znanost stalno širi i grana, vidimo da riječ nauke neprestano klija novim izdancima.
Eto takva je riječ istine – dobra riječ (kelimetun tajjibetun). Njenoj ljepoti i plodnosti nema mjere ni kraja. Ona se grana i uzdiže u svete visine kao ogromno drvo, čije se grane dižu do neba (Ve fer'uha fis-sema'i), kako to lijepo kaže Kur'ani-hakim.
Dobra riječ je plodonosna kao plodno drvo, jer dobro rađa dobrim, a istina istinom. Korisni plodovi od dobre riječi nisu ni vremenom ograničeni. Oni prispijevaju u svako doba (Tu'ti’ ukuleha kulle hinin). Kada smo svjesni koliko vrijedi riječ nauke, riječ etike, pravde i humanosti, onda nam nije teško pogoditi smisao prednjih kur'anskih riječi – Tu'ti’ ukuleha kulle hinin („Ono daje plod u svako doba“).
Riječ ima svoje osobine (karakteristike)
Jednom je Muhamed, a.s., rekao da svaka stvar na svijetu ima neku svoju vrijednost jer ima svoje osobine i svoj kvalitet. I riječ ima svoje osobine i svoj kvalitet, po čemu se mjeri njena vrijednost:
1) Riječ ima svoj okus, pa može biti slatka, a može biti i gorka. Slatka riječ je lijepa i dobra riječ, kao što je slatka voćka s dobrog i pitomog drveta. Gorka riječ je ružna i uvredljiva riječ.
2) Riječ ima svoju aromu (miris) – prijatan miris ili smard,već prema tome o kakvoj se riječi radi. Prijatan miris imaju sve prijatne i lijepe riječi. A Muhamed, a.s., je jednom prilikom rekao, da ružne riječi šire smrad gore od smrdljive lešine. Jer lakše nam je pobjeći od smrada lešine, nego od smrada ružnih riječi.
3) Lijepa riječ može biti lijek, osobito lijek duši i srcu, a ružna riječ je otrov srca i duše. Ružna (uvredljiva) riječ može raniti i zadati bol gore od koplja i noža – „Rane od koplja će zacijeliti, ali rane od jezika nikada“! – kaže jedan arapski pjesnik (Džerahatus – sinani lehe-l-tiamu; Ve la jeltamu ma džereha-l-lisanu).
4) Riječ može da osvjetljava – da bude svjetlo duha i razuma, a može i da navlači mrak gluposti i neznanja. Kao prvi primjer duhovnog svijetla pomenut ćemo riječ Kur'ana, koja je objavljena da izvede svijet iz mraka na svjetlo (Li tuhridžennase minez-zulumati ilen-nuri). Zatim takve su sve mudre riječi velikih svijetlih mudraca, kao i svaka riječ istinitog znanja, nauke i istinen uopće.
Riječ mraka je svaka riječ gluposti i neznanja. Svaka riječ koja zavodi zabludu, koja podržava neznanje i širi laži i predrasude.
5) Riječ ima svoju djelotvornu moć, svoj utisak – s pozitivnim ili negativnim učinkom, već prema tome o kakvoj je riječi riječ: Lijepa i dobra riječ djeluje utješljivo, okrepljujuće i ohrabrujuće. Takve su sve mudre riječi Kur'ana, što preporučuju sabur (strpljenje) i koje ističu da je Bog, dž.š., Milostiv (Er-rahmani-rrahim), te da nikada ne treba klonuti, očajavati i gubiti nadu u Božiju pomoć i Božiju milost.
Glupe i kukavičke riječi (jadikovke) ubijaju u čovjeku moral, šire malodušnosti, očaj i obeshrabruju.
6) Lijepe i dobre riječi imaju privlačnu snagu i privlače ljude prema drugima. One tako zbližuju ljude, te učvršćuju slogu i ljubav među njima. S te strane lijepe riječi mogu vrijediti više nego li sva druga blaga što ih ljudi imaju. Nije bez razloga postala svuda poznata izreka: „Riječ mu zlata vrijedi“ ili – „Svaka mu riječ vrijedi dukata“! Prema toj njihovoj vrijednosti mjere se i sevabi onima čije su te riječi.
Ružne i uvredljive riječi odbijaju ljude jedne od drugih, prouzrokujući razdor i neslogu među njima. U takvim i sličnim slučajevima je neprocjenjiva šteta od ružnih riječi, a prema veličini štete je i veličina grijeha onih iz čijih usta izlaze takve riječi – „Riječ koja izlazi iz njihovih usta veliki je grijeh“ (Keburet kelimeten tahrudžu min efvahihin).
Božija riječ i ljudska riječ
Riječ je dar, namijenjen isključivo čovjeku, i to kao dvostruki dar – u dva vida:
1) Riječ kao Božija objava (Božija riječ), upućena je ljudima preko Božijih poslanika i
2) Riječ kao dar govora, kojom se čovjek služi (ljudska riječ).
Božija riječ je prvo svjetlo ljudskom razumu, koje je osvijetlio Istinu i izvelo čovjeka na pravi put života. Ta riječ je u obliku „nebeskih knjiga“ (Božijih kitaba) otkrila svijetu ljudske (etičke) zakone života i usmjerila ljude progresivnoj orijentaciji.
Iz Božije riječi su, kao grane iz velikih stabala, iznikle riječi Božijih poslanika, koji su svojom riječi tumačili Božiju riječ. Riječ njihove su rađale svetim plodovima etike, morala i humanosti, kao što grane pitomog drveta rađaju slatkim voćem – „Poslat sam sa usavršim plemenit moral“ – riječ je Božijeg poslanika Muhameda, a.s.
Časnu ulogu pejgamberske riječi nasljeđuje riječ učenih ljudi – „Učenjaci su nasljednici pejgambera“, kako kaže islamska tradicija. Pa kao što se iz debelog stabla Božije riječi grana i uzdiže pejgamberska riječ, tako se opet dalje navezuje, grana i uzdiže u časne visine (ve fer'uha fis-sema'i) riječ učenih ljudi, dajući plemeniti plod u svako doba (tu'ti ukuleha kulle hinin).
Eto kako Allah, dž.š., daje u Kur'anu snažan primjer o riječi, upoređujući je sa stablom, kako bi ljudi o tome što bolje razmišljali (Ve jadribullahul – emsale lin-nasi leallehum jetezekkerune) tj. kako bi svoju ljudsku riječ oplemenjivali plemenitim sjemenom Božije riječi, jer – „Božija riječ je sušta istina i pravednost“ (Ve temmet kelimetu Rabbike sidkan ve adlen -Kur'an).
Ljudska riječ treba da je ljudska odlika i vrlina, jer na žalost, može biti i – ljudska mana i nakaza. Riječ je vrlina, kada sadrži lijepu i mudru misao, kada je zaista pametna riječ. U tome slučaju je dar govora jedna prava blagodat i velika odlika. Zbog toga je Musa, a.s., i molio Boga, dž.š.: – „Odriješi mi čvor na mom jeziku“! (Vehlul ukdeten min lisani’) i da mu dodijeli za pomoćnika brata Haruna, koji je bio dobar govornik (Vedž'al li veziren min ehli, Harune ehi – Sura Ta-ha, 29-30).
Kad je čovjek svjestan da mu je njegov govor i njegova riječ dar od Boga, zašto onda da se taj dar ne upotrebljava onako kako je najljepše i Bogu najdraže?! Zašto svoju riječ ne prilagoditi zahtjevima Božije riječi? Božija riječ nam je poslata kao Božija milost, da oplemeni sve što je u nama ljudsko, a prvenstveno našu ljudsku riječ, preko koje se iskazujemo i dokazujemo u svim vidovima života.
Moralna obaveza čovjeka je da se uzdigne do stupnja shvatanja časne i prave uloge riječi uopće. A riječ ima najsvetiju i najčasniju ulogu u životu čovječanstva od njegova postanka. Počam od Božije riječi (tj. Božije objave) čija uloga je bez sumnje najsvetija, pa preko riječi Božijih poslanika, zatim svjetskih mudraca, filozofa, književnika, profesora, učitelja, pa do lijepih riječi običnih ljudi – uloga dobre riječi (kelimetun tajjibetun) je uvijek bila usmjerena uzvišenom cilju, poboljšanu i olakšanju života među ljudima.
Lijepa riječ uljepšava i olakšava ljudski život. Ružna riječ djeluje potpuno suprotno. Ona zagorčava i otežava ljudski život. Ružna riječ djeluje potpuno suprotno. Ona zagorčava i otežava život ljudima. Ružne riječi mogu prouzročiti velike boli i patnje. Zbog toga je kur'anska riječ teško osudila ružnu riječ, spustila je na najnižu razinu ljudskog smetlja i svrstala je u red najtežih grijeha. A velik je broj i pejgamberskih riječi, koje su upravljene protiv ružne riječi (kelimetun-habisetun). Muhamed, a.s., uspoređuje ružnu riječ sa smrdljivom mrcinom. Jednom prilikom kada se odnekud osjećao smrad lešine, rekao je ashabima: „Ovo je smrad onih, koji ogovaraju i gibete druge i šire laži o njima“.
Lijepa riječ predstavlja ljudski nakit i ukras, a ružna riječ nakazluk. Osobine i narav duše svakoga čovjeka otkrivaju njegove riječi. Čistotu i ljepotu duše otkriva lijepa riječ, a ružna riječ otkriva duševnu prljavštinu. No, najveće je zlo u tome što ružna riječ može da bude zarazna, pa zarazi i drugog, zapravo svakog onog tko nije za nju imun tj. tko nije čvrstog karaktera i dobrog odgoja. Nebrojeno puta je bio slučaj da jedna jedina ružna riječ (kelimetun habisetun) unese svađu i razdor među članove jedne porodice, zajednice ili džemata i da ih razjedini, te onemogući mnoge korisne poslove. Ali, na sreću, postoji i druga, bolja, strana medalje, pa jedna jedina dobra i umjesna riječ (kelimetun tajjibetun) može da složi i potakne jednu zajednicu ljudi, da učine neko veliko i dobro djelo, neki hajrat od trajne vrijednosti. Zato je najbolje i najpametnije za jedan kolektiv ili zajednicu da uvijek iznalaze zajedničku riječ – riječ sloge i sporazumijevanja, jer samo takva riječ vodi napretku i usponu u časne visine ljudskog dostojanstva. Da ne bude kao u onoj drevnoj (biblijskoj) priči o gradnji Babilonske kule, kada je zidanje i napredovanje u visinu moralo prestati onoga časa, čim su graditelji izgubili zajedničku riječ sporazumijevanja. Zbog toga pametni ljudi uvijek govore birano i pametno, jednako govore i kada su ljuti i kada su raspoloženi. Uvijek govore onako kako je najumjesnije i najpravije. Oni govore upravo onako kako Kur'ani- kerim nalaže: „O vjernici, bojte se Boga i govorite onako kako je pravo i tačno“! (Ja ejjuhel-lezine amenut-tekullahe ve kulu kavlen sediden – Sura Ahzab,70).
Pravi musliman uvijek nastoji da svoju riječ uskladi s kur'anskom riječi, da njegova riječ bude zaista plod sjemena, što ga je posijala Božija riječ preko Božijih kitaba i Božijih poslanika. Pravi musliman je uvijek gospodar svoga jezika i svoje riječi, i ne pušta je iz usta dok joj ne vidi učinak i posljedice. Jedna arapska poslovica kaže: „Dok ne izgovoriš riječ, ti si njen gospodar, ali kad je izgovoriš, onaj je tvoj gospodar.“ Potpuno tačno. Svakodnevna je pojava da se mnogi i kaju i trpe zbog brzopleto izgovorenih riječi, koje nepromišljeno puštaju iz usta.
Pametan čovjek govori promišljeno, misli o svojim riječima i vaga ih prije nego što ih izgovori, jer čim ih izgovori, već je kasno vagati ih. Onaj koji previše priča i govori bez samokontrole, naravno da će u fabrikovanju množine riječi izbaciti gluposti i besmislica. Takav brbljavac navlači na sebe prezir i kritiku drugih, kao što kaže jedna arapska poslovica: „Tko mnogo priča, mnogo ga i karaju“ (Men kesure kelamuhu kesure melamuhu).
U najviše slučajeva mustra i reklama nutarnje, duhovne vrijednosti jednog čovjeka su njegove riječi. Kad iz posude procuri, tada se i otkriva njen sadržaj, kako kaže i jedan arapski pjesnik – Fe kullu inain bil-lezi fihi jednahu – „ svaka posuda procuri s onim što je u njoj“. I bez obzira što je netko naizgled pobožan i revno obavlja dužne ibadete, ako je on ružna jezika, znači da njegova duša nije čista. Molitve i ibadeti takvoga čovjeka, ne čiste temeljito njegovu dušu. Njegova duša liči na prostoriju (odaju) koja se stalno čisti, a nikada nije čista, jer nije dovoljno samo čistiti, već treba čuvati čistoću. Ovo je neposredno i jasno potvrdio Božiji poslanik Muhammed, a.s., kada je rekao za neku zlobnu ženu, koja je stalno postila i klanjala, ali je i pored toga svojim jezikom uznemiravala susjede – „Nema joj spasa, ona je stanovnik pakla“! – kratko je odgovorio, kada je upitan za nju (La hajre fiha hije min ehlin-nari). Jer, lijepa riječ i pravi put su nerazdvojni. Božija riječ upućuje na pravi put, na kojem se mogu čuti samo riječi, koje su u skladu s Božijom riječi – „Poučeni su lijepim riječima i upućeni su na blagotvorni (pravi put)“, kaže se u Kur'anu, a.š., za one, koji svoju riječ i svoje djelo usklađuju s Božijom riječi (Ve hudu ilettajjibi minel-kavli ve hudu ila siratil-hamid – Sura Hadž, 24).
Plemeniti sok iz veličanstvenog stabla Božije riječi treba da hrani i napaja našu riječ, da joj daje svoje plemenite kvalitete koji proizlaze iz Istine i Pravde, jer „Božija riječ je sušta pravda i istina“ – (Ve temmet Kelimetu Rabbike Sidkan ve adlen – Sura En'am, 115). Pa tko želi da se uzdigne u časne visine ljudske vrijednosti i ljudskog dostojanstva, taj se uzdigne i časne visine ljudske vrijednosti i ljudskog dostojanstva, taj treba da zna, da ga u takve visine mogu uzdići jedino njegove vlastite lijepe i dobre riječi i njegova dobra djela – „Tko želi veličinu, sva veličina pripada Bogu; Njemu se penje (predstavlja) svaka lijepa riječ i dobro djelo i On ih još više uzvisuje.“ (Men kane juridul-izzete felillahil-izzetu džemian, ilejhi jes'adul – kelimut – tajjibu vel – a'amelus – salihu jerfeu'hu… – Sura Fatir, 10)