Rima (srok ili slik) je potpuno ili približno podudaranje glasova na kraju dvaju ili više stihova. U istočnoj (kineskoj, perzijskoj i arapskoj) književnosti rima se pojavljuje od najstarijih vremena. U antičkoj književnosti je vrlo rijetka, a u evropskoj se razvija tek u Srednjem vijeku.
Rima može biti raspoređena na više načina. Raspored rime zovemo i shema rime.
Raspored u kojem se rimuju parovi stihova, prvi s drugim, treći s četvrtim, zovemo parna rima, i njena shema je aabb.
Teče i teče, teče jedan slap;
što u njem’ znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
i sja i dršće u hiljadu šara.
(D. Cesarić)
Raspored u kojem se rimuju prvi s trećim i drugi s četvrtim stihom unutar jedne strofe (abab) zovemo ukrštena rima.
Travke se zelene
lagano njišu,
glavice cvjetne, snene
iz trave sanjaju kišu.
(N. Landeka)
Obgrljena rima je ona u kojoj se rimuju unutarnji i vanjski stihovi (abba).
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
najdraži si nama među cvjetovima;
boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
nevin, bijel i čist k'o čedo, suza i krin.
(A. G. Matoš)
Rima u kojoj se rimuju svi stihovi (aaaa) nazivamo nagomilana rima.
Ljudi stanuju u kućama,
ptice stanuju u gnijezdima,
zvijeri stanuju u šumama,
kukci stanuju među cvjetovima…
(M. Kovačević)
Isprekidana rima je ona u kojoj se stihovi rimuju bez čvrstog rasporeda (abcb).
U mojoj kući stalno
isti me nervira prizor:
tata novine gleda,
a mama televizor.
(Š. Ešić)
Za pjesmu u kojoj nema rime kažemo da je pisana u slobodnom stihu.
Postoje riječi
duhovite, vedre,
lepršave, lake,
od kojih se ljudi
razblaže i smiješe.
(Z. Kolarić-Kišur)