Istraživanja su pokazala kako najpozitivniji učinak na odgoj i rani razvoj djeteta imaju autoritativni roditelji u čijem su roditeljskom djelovanju visoko zastupljeni i toplina i nadzor (Aunola & Nurmi 1997). Roditelji „koji su brižni i senzibilni prema djeci, uz jasne granice kojima okruženje drže predvidljivim“, posjeduju najpoželjnije karakteristike koje će osigurati zdrav razvoj djeteta.
UN-ova konvencija o pravima djeteta navodi što bi roditelji trebali činiti u najboljem interesu djeteta (UN Convention on the Rights of the Child 1989). Djeca trebaju tjelesnu brigu, zaštitu i sigurnost, odgoj, materijalne uvjete za nesmetan razvoj, razumijevanje i potporu, ali isto tako i vođenje i ohrabrivanje u svom spoznajnom, psihičkom, socijalnom, emocionalnom, seksualnom, duhovnom, kulturnom i obrazovnom razvoju.
Postoje univerzalne karakteristike uspješnog roditeljskog odgoja, a to su potpora, nadzor i odsutnost strogog kažnjavanja. Danas znamo da umjereno i ujednačeno roditeljsko ponašanje omogućava optimalan razvoj djeteta te doprinosi jačanju povjerenja i veza između roditelja i djeteta. Za uspješan odgoj djeteta roditelji trebaju posjedovati vještinu kombiniranja prihvaćanja i razumijevanja djeteta s dozom autoriteta koji se temelji na poštovanju, ljubavi i povjerenju. Često se dobro roditeljstvo uspoređuje s autoritativnim odgojem. Roditeljski se autoritet iskazuje kroz roditeljske odgojne postupke, njihovo cjelokupno djelovanje te kroz njihovu osobnost i pružanje osobnog primjera. Filozofija roditeljstva nije samo obiteljsko već i društveno pitanje. Stoga Vijeće Europe 2006. godine ističe kako se radi o važnom pitanju te promiče novi standard roditeljstva, koje poštuje prava djeteta, nazvan roditeljstvom u najboljem interesu djeteta. Autorica Pećnik sažima četiri kategorije roditeljskog ponašanja i vrijednosti kao temeljna načela roditeljstva, koja poštuju i promiču prava djeteta u obitelji ili roditeljstva u najboljem interesu djeteta (Pećnik & Starc 2010).
- Njegujuće ili brižno ponašanje kao jedna od temeljnih kategorija roditeljstva u najboljem interesu djeteta znači odgovor na djetetovu potrebu za ljubavlju, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem, povezanošću i prihvaćanjem. Od roditelja se traži samo da budu roditelji – osjetljivi, empatični, s roditeljskom toplinom, spremni na zaštitu i utjehu ali i na prihvaćanje mlade osobe s njezinim nesavršenostima i pružanje podrške. To ne znači biti popustljiv nego razumljivo suosjećajan. Takva veza osigurava da djetetove emocionalne potrebe budu zadovoljene te da se dijete osjeća vrijednim i prihvaćenim.
- Pružanje strukture i vođenja daju djetetu osjećaj sigurnosti i predvidivosti te omogućavaju razvoj osjećaja odgovornosti. Struktura se odnosi na prostor, vrijeme i usmjeravanje djetetova ponašanja, a ista daje i granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. Roditelj je djetetu uzor prikladnog ponašanja, izražavanja emocija i odnosa prema drugim osobama. Roditelj dijete poučava, usmjerava na pozitivan način te bez tjelesnog i psihičkog nasilja postavlja primjerene granice, uvijek poštujući djetetovo mišljenje.
- Uvažavanje djetetove osobnosti ili priznavanje djetetove individualnosti je zapravo „sposobnost“ roditelja da se dijete promatra kao osoba, da ga se čuje i prihvati kao plod ljubavi i poštuje kao osobu – s vlastitim shvaćanjima, idejama, planovima i ljudskim dostojanstvom. To podrazumijeva posvećivanje vremena i pažnje te pokazivanje zanimanja za svakodnevne aktivnosti i iskustva djeteta, razumijevanje, prihvaćanje i ravnopravnost.
- Omogućavanje osnaživanja djeteta znači jačanje djetetovog osjećaja kompetentnosti i sposobnosti, poticanje da djeluje na svijet oko sebe. Osnaživanje se odnosi na roditeljevu potporu djetetovoj autonomiji, otvorenost za djetetov utjecaj, potencijal i podršku u pronalaženju osobnog identiteta i uloge u vremenu i prostoru gdje živi.
Izvor: Sanja Zbodulja, Utjecaj roditeljskih stilova odgoja na ponašanje djeteta, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2014, str. 27-28.