(Članak je preuzet iz Takvima za godinu 1967. (hidžretsku 1386-1387.), Izvršni odbor Udruženja Ilmije u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, str. 146.)
Bilo je to prošle zime. Duge noći pogodne su prilike da se posijeli i s prijateljima izmijene mišljenja i korisni savjeti. Te noći naša je tema bila o zločinu i kako ga koje društvo tretira: da li je humano zakonodavstvo koje predviđa smrtnu kaznu ili je humanije blaže postupiti sa zločincem. Onda je neko proučio kur'anski ajet: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruku…“
Jedan sagovornik je primjetio: „Ne, ne! To je pretjerano, to je neljudski.“ Međutim, koliko god smo pokušavali, mi prisutni, da ovog inače dobrog vjernika uvjerimo u ispravnost Božijeg zakona, da oštra kazna upravo ima u vidu humanost, sve je bilo uzalud. Nismo ga mogli uvjeriti.
Poslije ovog sijela nisam imao prilike da vidim našeg prijatelja. Tek negdje u proljeće slučajno sam ga susreo. Bio je omršavio i nervno rastrešen. Bio sam znatiželjan zbog čega tako dugo nije dolazio u naše društvo. Zamolio sam ga da dođe sutra. I kad smo svi bili na okupu počeo je da nam priča:
– Znate da živim na periferiji grada. Zimus dok sam bio u kući sa ženom i sitnom dječicom, u kuću je ušao nepoznati čovjek. Lice mu je, osim očiju, prekrivala crvena marama, a u rukama je držao revolver. Viknuo je:
„Niko da se ne miče. U protivnom, sve ću pobiti iz ovog pištolja čiji se glas uopće ne čuje.“
Zatim je naredio mojoj ženi da mu donese sav svoj nakit. U međuvremenu u kuću je ušlo još nekoliko ljudi pokrivenih lica kao i ovaj prvi. Iz kuće su pokupili sve što je bilo vrednije. Dugo se nismo mogli, ni ja, ni žena, ni djeca pomaknuti s mjesta.
Jedan od prijatelja, kome je još u sjećanju bila naša zimušnja rasprava o kradljivcu i njegovoj kazni, upita našeg pokrađenog prijatelja:
– Šta sad misliš o odsijecanju ruke i šerijatskoj kazni u pitanju zločina?
– Bogami, zaslužuje da mu se i glava odsiječe. Njegov revolver naslonjen na moju sljepoočnicu izazvao je lokvu ispod mene, a bio sam u nemogućnosti da branim i sebe i svoj imetak.
Sada smo bili svi jednoglasni da je oštra kazna ustvari human postupak i da je teorija jedno, a praksa drugo. Tako se potvrdila i islamska postavka: „U odmazdi je život…“.
Kada čovjek zna da će za svoj zločin biti nemilosrdno kažnjen, onda se ustručava da ga počini i predviđanje oštre kazne zapravo znači humaniziranje.