Autor: dr. Arijana Čengić-Karalić, specijalista porodične medicine
SIC je najčešća hronična bolest gastrointestinalnog trakta, odnosno probavnog trakta, koju karakteriše bol u trbuhu i promjena ritma stolice (zatvor ili proljev). Bolest nema jasan uzrok, nije opasna po život i nema utjecaja na dužinu života, ali može znatno narušiti kvalitet života pacijenta, njegovu radnu sposobnost i produktivnost. Brojke pokazuju da 10–20% populacije ima simptome, ali veoma mali broj zatraži medicinsku pomoć. Najčešće se javlja kod mladih osoba i u ranoj zrelosti. Dva do tri puta se češće javlja kod žena nego kod muškaraca. Postavlja se pitanje da li je ovo zaista tako ili su žene samo spremnije da se požale ljekaru. Uzrok bolesti nije razjašnjen. Brojne su teorije, ali nijedna nije kompletna. Smatram najvalidnijom teoriju psihičke napetosti i stresa. Jasno, to je moje viđenje ove bolesti iz perspektive ljekara porodične medicine, odnosno ljekara koji prvi dolazi u kontakt sa pacijentom i njegovim problemima. Uz to, ako dugo liječite iste pacijente, onda se to nameće samo po sebi.
Kako se bolest manifestuje?
Prvi i najočigledniji simptom je bol u trbuhu. Kod većine pacijenata je to jaki bol sa grčevima koji imaju „šetajući“ karakter, ali koji zavise od količine i vrste hrane unesene u organizam.
Drugi simptom je promjena ritma i izgleda stolice, a to uključuje proljev, zatvor ili njihovu naizmjeničnu smjenu.
Treći vrlo važan simptom je hitnost. Pacijent to opisuje ovako: „Samo me presiječe preko trbuha i odmah moram u toalet, a često i ne stignem do toaleta – već bude sve gotovo.“ Takvi pacijenti se boje izlaska iz kuće i to je ono što im najteže pada. Veliki broj njih ipak navodi da su tokom godina naučili i srodili se sa svojom bolešću, prihvatili je i razradili tehnike o tome „šta uraditi u takvim slučajevima“.
Četvrti simptom bolesti je osjećaj nedovoljnog pražnjenja crijeva ako je pacijent uspio stići do toaleta. To najčešće opisuju ovako: „Ne mogu da ustanem sa wc šolje jer imam osjećaj da ima još i da ću se, ako ustanem, ponovo morati vratiti.“
Peti simptom pokazuje da pacijent vrlo rijetko ili gotovo nikada nije uznemiravan noću odlaskom u toalet. To je važan simptom za ljekara pomoću kojeg razlučuje ovu bolest od ostalih organskih oboljenja crijeva.
Ostali simptomi su: nadimanje, vjetrovi, mučnina, podrigivanje, žgaravica, rani osjećaj sitosti nakon jela. Neke žene navode i bol u trbuhu nakon seksualnog odnosa.
Klinička slika u odnosu na dominantni oblik promjene ritma i izgleda stolice može biti:
-
SIC sa proljevom – učestale stolice mehke ili tečne konzistencije, u malim količinama, uglavnom tokom dana, obično iza obroka, sa osjećajem nedovoljnog pražnjenja crijeva,
-
SIC sa zatvorom – izostanak stolice po nekoliko dana ili duže. Stolica je nakon toga tvrda, tanka, u malim količinama i opet sa osjećajem nedovoljnog pražnjenja,
-
Mješoviti oblik SIC-a – kombinacija dva prethodna,
-
Neodređeni oblik SIC-a – nema preovladavajućeg obrasca.
Dijagnoza se postavlja sistemom isključivanja ostalih organskih oboljenja crijeva, jer simptomi brojnih organskih patoloških stanja u gastrointestinalnom traktu mogu biti slični simptomima SIC-a. Zato je prvi i osnovni korak dobro uzeta anamneza – treba pažljivo saslušati pacijenta i raspitati se o svim njegovim tegobama, detaljno se raspitati o ishrani, kakvu hranu konzumira, kada, u koje vrijeme, raspitati se o lijekovima koje uzima, o stresnim situacijama kod kuće i na poslu itd. Jer, naprimjer, 51% osoba koje boluju od SIC-a imaju osjećaj hroničnog umora, 49% tih osoba ima fibromialgije, dok 94% osoba ima psihičke probleme.
Od prvih pretraga kojima podvrgavamo pacijenta jesu osnovni laboratorijski nalazi, zatim pregled stolice na parazite, amebe i koprokulture, pregled stolice na okultno krvarenje, serološko testiranje na celijakiju, serološko testiranje na helicobacter pylori, hormone štitnjače, ultrazvuk abdomena, eventualno gastroskopiju, rektosigmoidoskopiju kod mladih pacijenata i kolonoskopiju kod starijih. Ukoliko su sve pretrage uredne, tek onda možemo govoriti o sindromu iritabilnog crijeva i posvetiti se terapiji.
Terapija je dugotrajna i individualna. Neki pacijenti će reći: „Ne želim promjenu, srodio sam se sa ovom bolešću, živim sa njom, znam sve o njoj, znam šta mogu jesti i kada, i znam kako se nositi sa njom. Ta terapija će mi možda promijeniti život nabolje, ali onda moram ponovo učiti kako da živim bez tih simptoma.“ Neki će odustati. Za one koji žele pokušati prvi korak je promjena ishrane, način uzimanja hrane, način na koji treba jesti, kako i koliko dugo žvakati (mnogi nemaju zube ili su im zubala nesanirana, ne mogu žvakati i gutaju velike komade hrane). Možemo preporučiti pacijentu da izdvoji hranu koja pogoršava simptome, da vodi dnevnik o konzumiranju hrane, da ne jede halapljivo, da žvakanje svakog zalogaja bude dugotrajno, da mu obroci ne budu obilni i rijetki, nego manji i češći, itd.
Psihološka potpora je vrlo važna – treba u razgovoru sa pacijentom prepoznati psihološke probleme i uvesti adekvatan tretman, reducirati stres i napetost tako što ćemo preporučiti neki vid relaksacije (šetnja, vožnja biciklom ili nešto drugo što također opušta). Ukoliko ništa od navedenog ne dovede do poboljšanja, uvodimo lijekove, i to spazmolitike koji opuštaju mišiće crijeva, a ne mijenjaju njihov motilitet kao što je mebevarin. Možemo dati antiholinergike kao butilskopolamin, lijekove koji zaustavljaju proljev kao loperamid, probiotike, laksative kod zatvora, antidepresive i anksiolitike. Ovo su lijekovi koji liječe simptome, ali ne i uzrok. Većina pacijenata, kada dobije određenu psihijatrijsku terapiju, riješi i svoje probleme sa crijevima.
Uglavnom, SIC je najčešća hronična bolest. Pacijent treba biti konstantno u kontaktu sa ljekarom i, ako se simptomi pogoršaju, ponoviti sve pretrage jer kod otprilike 5% oboljelih se naknadno ustanovi neko organsko oboljenje. I na kraju, preporučujem ono najvažnije – izbjegavajte stres i okrenite se manje stresnom životu.