Autor: prof. dr. Ismet Gavrankapetanović
Pod skoliozom (gr. skolios – krivo) podrazumijevamo postranično zakrivljenje i deformitet kičmenog stuba, koji je inače potpuno prav. Osim što se krivi, kičma se i rotira, odnosno, okreće se oko svoje osovine. Pri tome ne rotira se samo kičmeni stub, nego on sa sobom „vuče“ i rebra tako da dolazi do stvaranja rebarne grbe. Ove promjene pored koštanog dijela zahvataju diskuse i zglobove kičmenog stuba.
Kičma/ kralješnica je koštani sklop koji se sastoji od 29 pršljenova/kralješaka, koji su postavljeni jedan povrh drugoga. Zbog jakih savijanja i udaraca svaki je kralješak pokriven i odvojen od sljedećeg diskom. Disk je načinjen od spužvaste tvari koja ima funkciju ublažavanja udaraca i savijanja isto tako kao što to čine amortizeri u automobilu. Ligamenti (čvrste veze među kostima) drže kralješke na okupu i omogućavaju vratu i leđima savijanje i okretanje.
Svaki kralješak ima otvor, tako da kada su spojeni, čine čvrsti koštani tunel kroz koji prolazi leđna moždina (medula spinalis). Na taj je način leđna moždina zaštićena od mogućega oštećenja.
Uzrok i učestalost
Među liječnicima ne postoji konsenzus oko nastanka skolioze. Neki govore o genetskoj predodređenosti, ali do danas još nije utvrđen tačan mehanizam prenošenja ove bolesti na potomke. Stoga govorimo o idiopatskoj skoliozi – uzrok apsolutno nepoznat. Oko 2-3% populacije razvije skoliozu do 10°, a jedna od 2500 osoba ima skoliozu veću od 20°.
Kod djevojčica je progresivna skolioza sedam puta češća nego kod dječaka, a vjerojatnost da će djevojčici biti potreban medicinski tretman je 9:1 u usporedbi s dječacima. Skolioze kod fetusa i malih beba mogu biti vrlo opasne, jer mogu prouzročiti malfunkcije unutarnjih organa i smrt.
Od ostalih uzroka koji dovode do strukturalnih skolioza tu su kongenitalni poremećaji, neuromuskularne bolesti, reumatske bolesti, infekcije, poremećaj metabolizma, prelomi i sl.
Klasifikacija
Skoliozu koja se javlja u prve 3 godina života nazivamo infantilnom, one između treće godine i početka puberteta nazivano juvenilnima. Adolsecentne skolioze javljaju se početkom puberteta, prije dostizanja koštane zrelosti, a adultne su skolioze prisutne i nakon dostizanja koštane zrelosti.
Skolioze dijelimo u dvije osnovne grupe:
- Funkcionalne ili nestrukturalne skolioze, tj. skoliotična držanja. U toj grupi nema anatomskih poremećaja kičme.
- Organske ili strukturalne skolioze, uzrokovane su anatomskim promjenama na kičmi, njenim zglobovima, ligamentima ili paravertebralnim mišićima.
Krivljenje kičme ide u 90% slučajeva na desnu stranu – dekstrokonveksna skolioza, a ukoliko je krivljenje ulijevo riječ je o sinistrokonveksnoj skoliozi.
Klinička slika
Bolovi za skoliozu nisu karakteristični u dječjoj i adolescentskoj dobi. Ukoliko se skolioza ne liječi, u odrasloj dobi često dolazi do tegoba i bolova. Najupadljiviji znaci za skoliozu su gibus ili ti grba na leđima, nepravilan struk i neravnomjerna rebra i kukovi, izbočena lopatica, asimetrične grudi, asimetrična ramena i kukovi, asimetrija glutealne brazde.
Savjet roditeljima da obrate pažnju na izgled leđa svoga djeteta i ako im se bilo šta učini sumnjivim, odnosno ako postoje određene asimetrije molimo dijete što prije odvesti u odgovarajuću ustanovu. Potrebno je naglasiti da lokalni nalaz često maskira pravo stanje bolesti.
Dijagnoza
Dijagnoza se prvo utvrdi kliničkim pregledom (asimetrije na kukovima, rebrima, ramenima ili lopatici), ispitati pokretljivost kičme i korektibilnost. Najvažniji klinički test je test preklona.
Nakon kliničkog pregleda neophodno je uraditi RTG snimak cijelog kičmenog stuba u dva pravca. Posebno je značajan tzv. AP ili prednji snimak. Najidealniji je „Panoramix“ snimak.
Na temelju rendgenske slike izračunava se zakrivljenost kičme. Standardnu metodu određivanja stupnja zakrivljenosti utemeljio je američki ortoped Cobb. Kod pacijenata koji imaju više krivulja, određuje se stupanj svake od njih. Kod nekih pacijenata rade se i tzv. bending rendgeni, kako bi se utvrdila fleksibilnost kralješnice.
Također, mora se uraditi i RTG snimak karlice, kako bi ispitali Risserov znak (linija rasta).
Prognoza
Što su krivulje veće, to u pravilu imaju veću tendenciju pogoršavanja koja sa sobom donosi određena tjelesna ograničenja. Teže skolioze uzrokuju deformitet i skraćivanje trupa, što vodi do smanjenja grudnog koša i trbuha, a posljedica čega mogu biti poteškoće u radu unutarnjih organa (srca, pluća). Stoga se skolioze trebaju medicinski pratiti, te pravodobno liječiti ukoliko dođe do pogoršanja. Ukoliko se sumnja na druge (neidiopatske) uzroke skolioze, treba se obaviti pregled kralješnice magnetskom rezonancijom. Torakalne i dvostruke krivulje imaju veću vjerojatnost za progresiju od jednostrukih lumbalnih ili torakalnolumbalnih krivulja. Pacijentice/pacijenti koji još nisu dosegli skeletalnu zrelost (kod kojih osifikacija nije okončana – do 20. godine) u većoj su opasnosti od pogoršanja skolioze.
Liječenje
Ovisi od više faktora, kao što su starost pacijenta, vrsta skolioze, stupnja zakrivljenosti te punctum maximuma. Bitni faktori pritom su kvaliteta tretmana i individualna reakcija na liječenje.
Sve krivine koje idu do 20° liječe se fizikalnom terapijom, odnosno vježbama. Krivine od 20 do 45° liječe se ortozama, odnosno ortopedskim korzetima po mjeri, dok se krivine od 45° liječe operativnim putem.
Uz to, bavljenje sportom i sportskim aktivnostima je poželjno, iako bavljenje sportom ne bi trebali shvatati kao terapiju već samo kao pripomoć opštem zdravlju pa tako i skoliozi.
Neophodna je saradnja roditelja i stručnjaka, ljekara i fizioterapeuta kako bi se sa ovim deformitetom izborili na najbolji mogući način do završetka rasta djeteta.
Operacija
Cilj operativnog zahvata je ispraviti i ukrutiti kičmu, kako se ne bi dalje iskrivljavala. To podrazumijeva implantaciju metalnih šipaka, vijaka, opruga i šarafa uz kičmu. Ovisno o mjestu i složenosti zakrivljenja, hirurg operaciju može obaviti prednjim i stražnjim pristupom kičmi.
Nakon operacije skolioze žene mogu normalno rađati.
Kao rizik operacije idiopatske skolioze navodi se brojka od 5%. Moguće komplikacije su: infekcije, poteškoće u disanju zbog naknadnih krvarenja, pomak šipki i nervne smetnje.
Statistički gledano, postoperativne komplikacije kod naših pacijenata su veoma rijetke.
Prevencija
Savremeni pristup RPK (razvojnom poremećaju kukova) podrazumijeva “triplu prevenciju”:
- Rano otkrivanje početnog poremećaja kod novorođenčeta (kliničko-ultrazvučnim sistematskim pregledom u prvom mjesecu života) radi primjene rane atraumatske terapije, čime se smanjuje incidencija operativnog liječenja, kao i sekundarne komplikacije,
- Profilaktično stimulisanje pravilnog razvoja univerzalnim širokim povijanjem do prve UZ kontrole;
- Otkrivanje odloženog razvojnog poremećaja kod novorođenčeta.
Liječenje RPK
Sastoji se od različitih postupaka, koji se primjenjuju ovisno o djetetovoj dobi kada je otkrivena deformacija. Bitno je naglasiti da je RPK izlječivo oboljenje, pogotovo ako se otkrije u prvom mjesecu života, gdje je izlječenje 100%, a već u 4. mjesecu života taj procenat pada na 60%. Svi oblici RPK, ukoliko se ne liječe, vode u sigurni invaliditet.
Terapijski plan ovisi o dobi djeteta i kliničkom nalazu. S tim u vezi postoji podjela na:
1. Konzervativni tretman – provodi se i najefikasniji je u prvim mjesecima života. Primjenjuju se trakcione metode, koje zahtijevaju hospitalizaciju djeteta, te Grafove abdukcione gaćice. Predstavljaju odličan način konzervativnog liječenja u ranim mjesecima.
2. Operativni tretman – u kasnijem razdoblju života, kod djece kojima je kasno dijagnosticirano ovo oboljenje, ili eventualno konzervativni metod nije pokazao rezultate.
Preporuke
- Ultrazvučni pregled kukova uraditi kod svakog novorođenčeta u dobi od 4 do 6 nedjelja, a najkasnije do 2. mjeseca života;
- Davati savjete roditeljima, koji podrazumijevaju široko povijanje, do prve UZ kontrole. Strogo zabraniti rano oslanjanje djece (dubak, hodalica), ne forsirati stajanje te i hod, dok dijete samo to ne postigne (rano opterećenje može se nepovoljno odraziti na razvoj kuka);
- Neophodna je prevencija u smislu edukacije svih profila zdravstvenih radnika, a tako i šire populacije. Uključenje i medija dalo bi doprinos popularizaciji metode i boljoj prosvjećenosti građana.
Izvor: roditelji.info