Autor: Fran Mažuranić
Darovali mi slavuja u krletki…
Metnem ‘gajbu’ na stol pa svojeg slavuja koječim nudim, a on ništa neće.
„Tužan je“, reče mi djed.
„Zašto?“
„Jer je zatvoren. Slavuj ne može bez slobode.“
Zatim mi ispriča: „Bilo je neko maleno dijete, kao ti. Tome dječarcu darovali slavuja, kao i tebi. I on ga je nudio svim i svačim, ali slavuj neće da jede, a kamoli da pjeva. Dječarcu se sažali sirota ptičica pa je iznese pred kuću i otvori kavez. Slavuj odleti na drvo, sjede na grančicu i zapjeva:
Teško drugu bez druga,
a slavuju bez luga.
I odleti u obližnji gaj gdje i danas još pjeva.“
„Kad je onaj dječarac tako, zašto ne bih i ja?“ pomislim. I pustim slavuja na slobodu.
Kad bi se potom koji slavuj ozivao, rekao bi djed: „To je onaj tvoj“, pa bismo ga zajedno slušali.
Izvor: Edo Vajnaht, Zlatna lađa, čitanka za II razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 66.