Autor: dr. Gordana Pelčić
Većina djece tijekom svog života mora zbog različitih stanja primiti terapiju. Prepisivanje lijekova djeci ne može se poistovjetiti s prepisivanjem lijekova odraslim pacijentima. Terapija u djece ima svoje specifičnosti vezane uz dozu, metabolizam lijeka, način primjene lijeka ili oblik lijeka.
Osim medicinsko-stručnih čimbenika, kojima se pedijatri vode pri odluci o izboru terapije, mora se imati na umu i suradljivost djece. Uspješnost i dosljednost u liječenju ovise o volji djeteta ili mogućnosti djeteta da uzme lijek.
Istraživanja su pokazala da je vrlo važno voditi računa o obliku lijeka, njegovom okusu, odnosno okusu nakon primjene lijeka, mirisu, izgledu, teksturi, načinu i intervalima primjene. Pokazalo se da u slučaju djece važno mjesto u prihvaćanju lijeka ima čak i oblik lijeka ili boja žličice ili šprice kojom će se lijek dati.
Mora biti ukusno!
Od svih navedenih parametara koji utječu na prihvaćanje terapije, okus lijeka igra veliku ulogu u odbijanju terapije od strane djeteta. Zbog učestalog odbijanja lijeka, roditelji često pribjegnu neredovitom davanju lijeka ili davanju lijeka zajedno s hranom ili pićem koje dijete preferira. Pri tome treba voditi računa, ako se lijek miješa s hranom ili pićem, da to bude u malim količinama, tako da roditelji budu sigurni da je dijete dobilo punu dozu lijeka. Mora se misliti i na moguću interakciju između tih tvari.
Vremenski intervali u kojima se daje terapija također igraju važnu ulogu u suradljivosti pacijenata. Tijekom liječenja nužno je pridržavati se propisanih vremenskih intervala u davanju terapije kako bi rezultati bili optimalni. Ako je propisano da se lijek daje svakih osam sati, onda se lijek mora davati svakih osam sati, a ne tri puta dnevno.
Kada govorimo o suradljivosti djece u terapiji, moramo imati na umu da ona velikim dijelom ovisi o suradljivosti roditelja s terapijom jer djeca, vezano uz svoju dob, ovise o roditeljima.
Najčešći je način primjene lijeka u djece oralni – na usta. Kod takvog načina primjene doza može biti fleksibilna (sirupi, prašci ili granule) ili jedinstvena doza (tablete ili kapsule). Najčešći propisani oblik lijeka za djecu jesu sirupi, slatkaste aromatizirane tekućine, zbog lakog gutanja. Novija istraživanja ukazuju na bolju podnošljivost drugih peroralnih oblika primjene lijeka kao što su tablete i kapsule u dječjoj populaciji. Iako je oralni put primjene lijeka, bezbolan za dijete, djeca često odbijaju uzeti lijek, proliju ga ili ispljunu. Stoga su roditelji primorani promijeniti oblik lijeka ili dati lijek zajedno s hranom ili tekućinom, iako je to suprotno preporuci. Takav način primjene i modifikacije oblika lijeka može dovesti do promijenjene bioraspoloživosti ili nuspojave zbog kemijske ili fizičke nestabilnosti lijeka.
Granule i prašci čest su oblik lijeka u dječjoj dobi, i daju se na usta. Miješaju se s hranom ili tekućinom, pri čemu često nisu poznati svi elementi reakcije lijeka i hrane ili pića koji mogu utjecati na bioraspoloživost lijeka i stabilnost. Kapsule su oralni oblik lijeka, a mogu biti meke ili tvrde. Meke su ispunjene tekućinom, tvrde prašcima ili granulama. Tablete se također koriste u pedijatrijskoj populaciji. Sve više su u primjeni minitablete za djecu u dobi od 6 mjeseci do 6 godina.
U istraživanjima su novi oralni oblici lijekova za djecu, kao što su već spomenute mini-tablete, oralni gelovi, kuglice, orodisperzibilni filmovi (lijek otopljen u slini). Drugi putovi primjene lijeka mogu biti nazalni (sprej za nos), rektalni (čepići, klizme) ili dermalni – preko kože (masti, kreme, losioni). Pri izboru načina primjene lijeka, koliko je god moguće, treba izbjegavati „bolne“ putove primjene lijeka, kao što je intramuskularna primjena lijeka.
Nije svaka žlica ista
Iako je oralni put primjene lijeka u obliku sirupa najčešći u dječjoj populaciji, točno određivanje doze može biti upitno. Sirupi su višedozna pakiranja, gdje ukupnu količinu lijeka treba točno podijeliti kroz određeni vremenski period. Da bi dijete dobilo propisanu dozu lijeka, treba slijediti upute, a ne modificirati ih. Greške su moguće jer se doza lijeka najčešće izračunava na temelju tjelesne težine.
Istraživanja su pokazala da korištenje žlica iz kućne upotrebe vrlo često dovodi do davanja pogrešne doze lijeka (bilo više ili manje) jer veličine žlice variraju od 2,5 do 8 ml. Stoga se preporučuje u doziranju lijeka koristiti kalibrirane originalne dozimetre, koji se najčešće nalaze uz lijek. Vrlo je bitno voditi računa o kalibriranom dozimetru u slučaju lijekova čija je doza mala te stoga mora biti precizno određena.
Primjerice, male doze daju se točnije u šprici nego u žlici. Neki tekući oralni lijekovi daju se u kapima, pri čemu je važno pravilno davanje – držanje kapaljke okomito.
Roditelji trebaju voditi računa o tome da lijekove drže van dosega djece, na sigurnom mjestu i uvijek u originalnom pakovanju. Pri davanju lijeka dijete treba uvijek učiti da se radi o lijeku, a ne o soku, kolaču ili nečem sličnom.
Jedni od najčešće propisivani lijekova u dječjoj dobi su antibiotici i antipiretici. Antipiretici su najpoznatiji i najprodavaniji lijekovi. Unatoč njihovoj familijarnosti u široj populaciji, još uvijek su česti pregledi djece na klinikama i u dežurnim službama zato što roditelji „nisu mogli skinuti temperaturu djetetu“. Razlog tome su premale doze antipiretika, odnosno neizračunavanje točne doze na temelju tjelesne težine djeteta, ili očekivanja roditelja o „normalnoj“ visini temperature u djece. Prije upotrebe treba se upoznati s dozom antipiretika, koja se izračunava prema tjelesnoj težini djeteta.
U pedijatrijskoj praksi često smo suočeni s očekivanjima roditelja da se svaka povišena temperatura, ili grlobolja, ili prehlada može liječiti antibioticima. No, antibiotici su djelotvorni samo u liječenju bakterijskih infekcija, na način da razaraju bakterije ili da sprečavaju njihovu diobu i razmnožavanje. Antibiotici mogu biti u obliku sirupa, tableta, kapsula ili kapi, injekcija. Koji ćemo oblik lijeka koristiti, ovisi o dobi djeteta i njegovom zdravstvenom stanju. Vrlo je važno kod davanja antibiotika slijediti propisani vremenski interval (svakih 8 ili svakih 6 sati) i duljinu trajanja terapije (7 dana ili 10 dana). Terapija se mora popiti do kraja, bez obzira na to što je dijete dobro i više nema simptoma.
Pri primjeni antibiotika mogu se javiti nuspojave, najčešće u obliku bolova u trbuhu, mekših i učestalijih stolica, ili se mogu javiti ozbiljnije reakcije poput različitih promjena na koži, svrbeža ili poteškoća disanja.
Nikad na svoju ruku!
U slučaju dugotrajne terapije, suradljivost pacijenata sve je manja. Suradljivost pacijenata može se definirati prema tome u kojoj se mjeri pacijent pridržava propisanog načina, doze i vremena uzimanja lijeka. Nepridržavanje preporuka o uzimanju lijeka može dovesti do produljenja oporavka pacijenta, pogoršanja zdravstvenog stanja.
Sve navedeno dovodi do financijskog gubitka vezanog uz lijek koji se baci ili uz liječenje koje je potrebno zbog pogoršanja zdravstvenog stanja kao posljedice nedosljedne terapije. Do nesuradljivosti može doći zbog toga što roditelji nisu razumjeli informaciju o tome kako i koliko dugo se lijek mora uzimati, ako zaborave dati lijek svom djetetu ili ako zbog financijskih problema ne mogu platiti ili nadoplatiti, primjerice, kroničnu terapiju, što rezultira neredovitim uzimanjem lijeka i pauzama u terapiji.
Ponekad se dešava i namjeran prekid u uzimanju terapije, temeljen na vjerovanju roditelja da ta terapija ne pomaže, da je dugotrajno uzimanje terapije štetno ili se roditelji pokušaju prikloniti alternativnim načinima liječenja. Svaka od tih opcija šteti zdravlju djeteta. U otvorenom razgovoru potrebno je raspraviti o svim mogućim čimbenicima koji mogu dovesti do neredovitog uzimanja terapije ili do potpunog prestanka terapije.
U komentiranju suradljivosti pacijenata mora se osvrnuti na današnju mogućnost prepisivanja „ponavljajućeg“ recepta, kada pacijenti mogu kroz višemjesečni period podizati lijek bez kontakta s pedijatrom. Taj način propisivanja olakšava pacijentima svakodnevni život (izbjegnut je gubitak vremena čekanja i sl.). Isto tako, olakšan je svakodnevni rad pedijatara i liječnika općenito. No, mora se naglasiti da u tom slučaju kontakt između liječnika i pacijenta može biti vrlo rijedak i povratne informacije o redovitosti uzimanja terapije i zdravstvenom stanju pacijenta mogu biti zakašnjele i neadekvatno interpretirane.
Prema Konvenciji o pravima djeteta, djecu treba obavijestiti o njihovoj bolesti i važnosti dosljedne terapije u skladu s njihovom dobi i psihomotornim razvojem.
Možemo zaključiti da primjena terapije u dječjoj populaciji ima svoje specifičnosti i zakonitosti, koje moramo poznavati i primjenjivati. Uspješnost terapije u djece ovisi o suradljivosti bolesnog djeteta i roditelja s pedijatrom.
Izvor: Narodni zdravstveni list, dvomjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. LVIII, br. 680-681, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, Rijeka, rujan-listopad 2016, str. 17-19.