Šafi Muttalibi[1], sultan šerijata, dokaz istine, nadzornik Tajni Božijih, uputitelj u vječne propise, nasljednik Poslanikov, potporanj svijeta, Allah njime bio zadovoljan. Nema potrebe govoriti odveć o njemu, jer svjetlo njegovo koje obasjava svijet kazuje dovoljno. Brojne su njegove vrline, uresi i lijepa svojstva. Njegov opis upotpunimo time što ćemo reći: on je ogranak poslaničkog stabla i plod voćke Mustafine. Po svojoj trezvenosti i ponašanju bio je jedinstven. Njegovo duhovno viteštvo bilo je za divljenja. Bijaše plemić svijeta i darežljivac svog vremena. Bio je najvrliji u svom dobu i najčuveniji u svom vremenu. Njegova pobožnost i kerameti takvi su da ih ova knjiga ne može obuhvatiti. Kad mu je bilo trinaest godina, reče u Haremu: „Pitajte me šta god želite!“ Sa petnaest godina već je izdavao fetve.
Ahmed ibn Hanbel, koji je bio Imam svijeta i sačuvao tristo hiljada hadisa, bio je njegov učenik i iz poštovanja bi sjedio pred njim otkrivene glave. Neki mu, stoga, prigovoriše: „Zašto bi tako postupao čovjek na tvom stupnju, neko ko je dvadeset pet godina slušao najbolje šejhove i učitelje?“, a on odgovori: „On zna protumačiti sve ono što sam ja zabilježio. Da nije njega, ja bih postupao po vlastitom nahođenju, no on shvaća zbilju svake predaje i razumjeva ih. Ja samo znam hadise, a on je za ljude blagodat kakva je Sunce, Zemlji.“ Ahmed je, također, rekao: „Vrata fikha su bila zatvorena ljudima, pa ih je posredstvom njega Bog otvorio.“ I kazao je: „Ne znam nikoga iz Šafijevog vremena ko je više zadužio islam nego on.“ Imam Ahmed je u vezi s Poslanikovim, blagoslov i mir neka je na nj, hadisom: „Svakih stotinu godina dizat će se čovjek koji će ljude podučiti mojoj vjeri“, kazao: „Šafi je od takvih.“
A Sevri je rekao: „Kad bi na jedan tas vage stavili Šafijevu pamet, a na drugi pamet polovine svijeta, Šafi bi prevagnuo.“ Bilal Havvas kaže: „Upitah Hidra šta misli o Šafiju, a on reče: „On spada među avtade.“
Još od djetinjstva nije htio ići po proslavama i svadbama; stalno bi bio zamišljen i tužan. Već kao dječak ponašao se kao starac čiji su dani odbrojani. Odlazio bi kod Selima Rai'ja, mnogo razgovarao s njim, i uskoro sve nadmaši po znanju. Tako Abdullah Ensari, Allah mu se smilovao, kaže: „Ja nisam njegovog meshaba, ali volim Šafija, jer na koji god stupanj da se osvrnem, vidim da je Šafi ovdje prvi.“ Sam Šafi kaže: „Usnuh Poslanika, blagoslov i mir neka je na nj, i on me upita: „Ko si ti sinak?“ „Poslaniče Božiji, ja sam jedan iz tvog ummeta“, odgovorih. On prikupi pljuvačku u svojim ustima, pa je unesoh u svoja usta. Onda mi reče: „Sad idi, i neka je bereket Božiji s tobom!“ Potom usnuh Zapovjednika vjernika Aliju. On skide s ruke svoj prsten i natače ga meni. Tako na mene pređe znanje od Poslanika i njegovog valija.“
Prenosi se da je Šafi jednom držao predavanje, pa je desetak puta naglo ustajao. „Šta ti je?“ upitaše. On reče: „Napolju se igra dijete iz hazreti Alijeve loze, pa ustanem kad god ga ugledam pred vratima. Nepristojno je sresti Poslanikovog potomka, a ne ustati na noge.“
Prenosi se da je neko rekao halifi Harunu Rašidu: „Imam Šafi ne zna Kur'an napamet“, a to je doista bila istina. Harun htjede da ga iskuša, te mu naredi da tokom ramazana predvodi teraviju. No, Šafi je imao takvu moć pamćenja da bi svaki dan zapamtio po jedan džuz Kur'ana, navečer bi ga na teraviji proučio, pa tako do kraja ramazana nauči napamet čitav Kur'an.
U mezhebu Imam Ahmeda, onaj ko namjerno ispusti jedan namaz postaje nevjernikom, dok kod Šafija nije tako, već je takav dužan naklanjati ispuštene namaze uz davanje iskupnine. Imam Šafi jednom upita Ahmeda: „Ako neko propusti namaze i time postane kafir, šta mu je činiti da opet postane musliman?“ „Mora početi klanjati“, odgovori Ahmed, pa mu Šafi reče: „A kako može biti ispravan namaz nevjernika?!“ Ahmed ostade bez odgovora. Ovakvih rasprava koje se tiču fikha prenosi se veoma mnogo, ali ova knjiga ne kani se njima baviti.
Šafi je rekao: „Rob sam onome ko me iole pouči ispravnom postupanju.“ I rekao je: „Onaj ko znanje nudi onome za koga ono nije, krši pravo znanja, a onaj ko uskraćuje znanje onome ko ga je dotojan jeste nasilnik.“[2]
IZVOR: Feriduddin Muhammed Attar, Spomenica dobrih, (Tadhkirat al-Awliya), AL-HODA, International Publishers& Distributers, Sarajevo, 2004.