Budući da etičari krajnjom svrhom etike smatraju pročišćenje duše i sreću čovjeka te budući da je ispunjenje ove svrhe nije moguće, osim putem samospoznaje, skrećemo vam pažnju na važnost ove teme sa gledišta islama.
Ali, prije negoli se upustimo u raspravu, nameće nam se jedno pitanje, a ono glasi: Koja je to duša čija spoznaja je uvod u pročišćenje i koja je sredstvo spoznaje uzvišenog Gospodara?
Da li je to onaj Božanski dah koji je mjerilo čovjekove prednosti u odnosu na meleke i za koji se kaže da je “Ruhullah” (Božiji duh)?[1]
Da li je to ona nadahnuta duša[2] koju Bog navodi u zakletvi i koju je nadahnuo znanjem o grješnosti i čednosti?
Da li je to ona duša sklona zlu[3] koja čovjeka neprestano navodi na zlo?
Da li je to ona duša koja sebe kori[4] i koja odvraća čovjeka od razvrata i pokvarenosti i koja stalno prekorava grješnog čovjeka?
Da li je to ona duša smirena[5] koja se ponosi pozivom Vrati se Gospodaru svome zadovoljna a i On tobom zadovoljan…?
Da li je to ona duša prolazna[6] koja će naposljetku smrt okusiti?
Da li je to ona Božanska priroda[7] po kojoj je Bog stvorio ljude?
Sažeto: Koja je to duša čija spoznaja je spoznaja Boga?
Odgovor
Odgovor obuhvata sve pobrojano, tj. onu skupinu koja oblikuje čovjekovu ličnost i koja ga čini sabirnikom dvije postojbine: materijalne i duhovne, i sadržaocem dva svijeta: vidljivog i nevidljivog.
Čovjekova duša je u svojoj duhovnoj sastavnici Božanski dah. Ona na putu uznesenja stiže do položaja duše koja je smirena i zadovoljna, a i kojom je Bog zadovoljan te se uzdiže toliko da hodočasti razinu koja je blizu koliko dva luka ili bliže, o čemu Kur’an kaže:
Zatim se približio, pa nadnio blizu koliko dva luka ili bliže.[8]
S druge strane, s njenog materijalnog stanovišta može se tako nisko spustiti da Kur’an kaže:
…oni su kao stoka, čak i gori…[9]
Ona postaje tako niska da Kur’an o njoj govori:
…zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti…[10]
Ukratko, ova naizgled mala skupina je u toj mjeri velika i obuhvatna da u sebi sažima sve svjetove postojanja, tako da u stihovima koji se pripisuju hazreti Aliju, mir neka je s njim, stoji:
L’jek tvoj je u tebi, ali ne osjećaš
Bolest je od tebe, ali ne opažaš
Smatraš da si samo malo sitno t’jelo
Dok najvećeg sv’jeta u tebi se splelo
Znaj da ti si ona knjiga jasna koja
Prikazuje tajne preko svojih slova
Ta potrebe nemaš ti za vanjskim sv’jetom
Da ti čita što je isklesano “dl’jetom”.[11]
Sve su boli od tebe, sam ti to ne vidiš
Svi pripravci u tebi, ti ih ni ne praviš
Ti si jedna rječca, ali zapis čuda
Da ne znaš svoj smis’o – šteta, glavo luda
Skriven vel’ki sv’jet u ovoj je truni
Baš k’o mnoge pjesme u svirača struni
Znaj, da ti si ona jasna knjiga sveta
Što skrivene u njoj sve su tajne sv’jeta,
Razmisli o onom što Svemir rizniči
Koje je to blago što ovom priliči
Ni prostor, ni vr’jeme van tebe nisu, znaj,
Ti si duša Svemira, ne zna ti se kraj!
Čovjek si, a sam Bog u tebi se taje,
U te melek ‘ščezne i Nebo nestaje.[12]
Imajući u vidu ovo široko izlaganje kao i svijest o svim onim vidljivim i skrivenim sposobnostima, ogledalo srca se može čišćenjem i laštenjem učiniti mjestom očitovanja Svevišnjeg Boga i poslužiti kao primjer onog časnog ajeta koji kaže:
Srce nije poreklo ono što je vidio… (En-Nedžm, 11)
Čovjek stigne do mjesta gdje samo Boga vidi,
Gle do kojih granica seže položaj čovječnosti!
Važna napomena
Potrebno je ovdje napomenuti sljedeću činjenicu, a to je da ljudi u svojoj podsvijesti, u većoj ili manjoj mjeri, nisu lišeni koristi ove spoznaje (samospoznaje), jer se u Kur’anu kaže:
…Božijoj prirodi po kojoj je ljude stvorio… (Er-Rum, 30)
Međutim, većina ljudi zanemaruje u svojoj svijesti ovu spoznaju, jer većina ljudi ne zna,[13] odnosno, većina ljudi nije svjesna te svoje iskonske svijesti i osjećanja i, takoreći, nemaju znanje o znanju. Očito da ono na šta se odnosi obaveza i što je ishodište nagrade i kazne zapravo je svjesno i podrobno znanje ili, drugim riječima, ono što je bitno jeste svjesno koračati ovom stazom i ponovo pronaći sebe, kako bi na taj način spoznao Boga i postao svjestan odgovornosti prema ljudima i prema Bogu. Svakako, to je ona vrsta znanja čije sticanje je strogo naglašeno u ajetima i predajama, te čije zanemarivanje se smatra uzrokom vječnog gubitka, a prihvaćen i koristan je samo onaj ibadet koji je prožet spoznajom i znanjem. Ibadet je obaveza svojstvena samo čovjeku i razumnim bićima, dok ontološki ibadet postoji u svemu, jer se u Kur’anu kaže:
Bogu se klanja sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji… (En-Nahl, 49)
Također se kaže i ovo:
…i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. (El-Isra, 44)
Sada, kada je predmet rasprave donekle jasniji, obratite pažnju na samu temu.
Predaje o samospoznaji
Kao što smo i napomenuli, od Čistih Imama, mir neka je s njima, prenose se uzbudljive i potresne predaje koje govore o važnosti samospoznaje, a mi vam navodimo neke od njih: Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Onaj ko spozna sebe, spoznao je Gospodara svoga.”[14]
Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:
“Najbolje znanje je čovjekovo znanje o sebi.”[15]
U Indžilu se navodi da je uzvišeni Bog rekao:
“O čovječe, spoznaj sebe, spoznat ćeš Gospodara svoga!”[16]
Taj što dušom svojom ponižen se pati
Gospodara svoga kako će spoznati?
Hej, u biti svojoj nejak što postade!
Pa ti Boga svoga – nikad ne spoznade!
U pogledu ove spoznaje svako je odabrao određeni put: filozofi su na polje spoznaje zakoračili oslanjajući se na filozofsko i racionalno dokazivanje, dospjevši do stanovitih razina spoznaje; psiholozi su se putem iskustva upoznali sa nekim njenim dimenzijama; gnostici su opet putem duhovnih vježbi i otkrovenja spoznali određene istine; isposnici i pobožnjaci su putem isposništva i robovanja Bogu prevalili neke dijelove puta; borci i oni koji su se žrtvovali na putu Božijem su posredstvom borbe i žrtvovanja dosegli visoke razine; dok su dobročinitelji putem služenja Božijim robovima zakoračili u ovu dolinu bliskosti i spoznaje. Ukratko, svako traga za svojom izgubljenom stvari, a u Kur’anu stoji:
…a onaj kome je mudrost data – dato mu je blago neizmjerno… (El-Bekare, 269)
Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:
“Mudrost je izgubljena stvar vjernika…”[17]
Od Poslanika, s.a.v.a., se prenosi da je rekao: “Onaj od vas koji najbolje poznaje sebe najbolje poznaje Gospodara svoga.”[18]
Od njega, s.a.v.a., također se prenosi da je rekao:
“Onaj od vas koji najbolje zna sebe najbolje zna Gospodara svoga.”[19]
Stoga, Zapovjednik vjernih, Ali, mir neka je s njim, predviđa sigurnu propast onima koji nisu kročili u ovu dolinu i koji se nisu posvetili samospoznaji, kada kaže:
“Propao je onaj ko nije spoznao vrijednost svoju.”[20]
Na drugom mjestu Ali, mir neka je s njim, kaže da je zabluda plod zanemarivanja samospoznaje:
“Onaj ko nije spoznao sebe udaljio se od staze spasa i luta zabludom i neznanjem.”[21]
Prema tome, onaj ko ne učini nijedan korak u svrhu samospoznaje i ko je dokraja zanemari, za tog se ne smatra da posjeduje ikakvu vrijednost i, prema riječima Dželaludina Rumija, “sebe je jeftino prodao”:
Spoznao se nije čovjek sudbe jadne:
Iz obilja dođe i u b’jedu padne.
Sebe samog čovjek jeftino prodaše,
Saten mu na hrci prišiven bijaše.
(Mesnevija, III, str. 430)
Na drugom mjestu Zapovjednik vjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže da je najbolja od svih spoznaja spoznaja samoga sebe:
“Najbolje znanje je čovjekovo znanje o sebi.”[22]
On potom na sljedeći način izražava svoje čuđenje prema onome ko ne traga za samospoznajom:
“Čudim se onom koji traži ono što izgubi, a dušu svoju izgubio je, pa ne traži je.”[23]
Također kaže:
“Čudim se onom koji sebe ne spoznaje – kako će spoznati Gospodara svoga?!”[24]
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog Samed Jelešković), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011, str. 35-41.
[1] Ovdje se ukazuje na značenje časnog ajeta u kojem se kaže: Zatim ga skladnim stvori i udahnu u nj duha Svoga… (Es-Sedžde, 9) Na drugom mjestu se kaže: Pa kada ga skladnim stvorim i udahnem u nj duha Svoga… (El-Hidžr, 29; Sad, 72)
[2] Ovdje se pak ukazuje na značenje 7. i 8. ajeta sure eš-Šems, u kojima se kaže: Tako Mi duše i Onog Ko je stvori, pa je nadahnu znanjem o grješnosti i čednosti!
[3] Ovdje se opet misli na značenje ajeta u kojem stoji: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Jusuf, 53)
[4] Ovim se ukazuje na značenje ajeta: Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori. (El-Kijamet, 1-2)
[5] Ovdje se usmjerava pažnja na značenje ajeta u kojem stoji: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj! (El-Fedžr, 27-30)
[6] Ovim se upućuje na značenje časnog ajeta: Svako živo biće će smrt okusiti! (Ali ‘Imran, 185)
[7] Ovdje se misli na ajet: prema Božanskoj prirodi u kojoj je ljude stvorio.
[8] En-Nedžm, 8-9. Ovdje je upoređeno apstraktno sa očevidnim, kako bi se otjelovila najneposrednija blizina. Inače, Bog je bezmjestan i nije ograničen dimenzijom prostora.
[9] El-A’raf, 179.
[10] Et-Tin, 5.
[11] Zbirka pjesama čije autorstvo se pripisuje hazreti Aliju, mir neka je s njim, iz koje su preuzeti gornji stihovi, objavljena je u Tebrizu 1280. godine.
[12] Kollijat-e divan-e merhum-e Šahrjar, sv. 5, str. 246.
[13] El-A’raf, 187.
[14] Mehadžetu-l-bejda’i, sv. 1, str. 68; el-Džavahiru-s-senijje, indijsko izdanje, g. 1302, str. 94. Ove predaje, s neznatnim razlikama, prenose se i od hazreti Alija, mir neka je s njim, u Šerhu Nehdži-l-belage od Ibn Hadida (egipatsko izdanje, sv. 20, str. 292), kao i u Fihrist-e gurer (str. 387, br. 7946). Neki su u tumačenju ovog hadisa krenuli u pogrešnom smjeru, kazavši da je u riječima Božijeg poslanika, s.a.v.a., spoznaja Boga uvjetovana nemogućim uvjetom, tj. da smisao onog što je on htio kazati glasi: Kao što je nemoguće spoznati sebe, tako je nemoguće spoznati i Boga. Međutim, imajući u vidu sadržaje koji se mnogo puta prenose u pogledu istog pitanja u potpunosti se otkriva greška u ovakvog shvatanju. Naprimjer, rečenica: “Spoznaj sebe, spoznat ćeš Gospodara svoga” ili rečenica: „Onaj od vas koji najbolje poznaje sebe najbolje poznaje Gospodara svoga” upečatljivo dokazuju neispravnost ovakvog tumačenja.
[15] Fihrist-e Gurer, br. 2935, str. 387.
[16] El-Džavahiru-s-senijje, indijsko izdanje, g. 1302, str. 94.
[17] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka br. 77.
[18] El-Džavahiru-s-senijje, indijsko izdanje, g. 1302, str. 94.
[19] Sejjid Murteda, Amali, sv. 2, str. 329.
[20] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 149.
[21] Fihrist-e mouzui-je Gurer, str. 387.
[22] Fihrist-e Gurer, br. 2935, str. 387.
[23] Isto, str. 212.
[24] Isto, str. 387.