Šta je grijeh?

---

Grijeh znači suprotstavljanje božanskim zakonima i slijeđenje strasti bez ikakvih ograničenja i uvjeta. Prvo načelo koje želim predočiti slušaocima jeste da čak i ukoliko ostavimo islamska naučavanja postrani, ne možemo sve svoje želje i prohtjeve potpuno neograničeno i slobodno upražnjavati. Mnogo je prepreka na putu koje su u suprotnosti sa našom slobodom te nam ne dozvoljavaju potpuno ispoljavanje tih želja. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko primjera koji su jasni svim slojevima društva.

1. Zamislimo da na vrhu četverospratne kuće stoji golub. Ti se nalaziš nekoliko metara od njega, na istoj zgradi. Golub donosi odluku da preleti s jedne strane ulice na drugu i da sjedne na krov suprotne zgrade. U jednom trenutku širi krila i polijeće. Ti, također, poželiš da poletiš poput njega, ali, za razliku od njega, nemaš sredstva za letenje, a ni moć odupiranja sili Zemljine teže. Zakon Kreacije te sprečava u tvom naumu. Ukoliko ne budeš obraćao pažnju na prirodni zakon koji te sprečava, već mu se budeš odupirao, čim skočiš s namjerom da pređeš na drugu zgradu, nećeš se udaljiti ni metar od svoje zgrade, a sila Zemljine teže će te zgrabiti svom silinom, povući će te ka zemlji i istog trena kazniti za prestup. Slomit će ti se lobanja, prosut će ti se mozak, krv će pasti na tlo i time će biti okončan tvoj život. Ovom prilikom, kao da će zakon Kreacije reći: Ovo je kazna za one koji čine grijehe i koji krše zakone Univerzuma. Po ovom pitanju (u odnosu prema kršenju zakona Univerzuma i kažnjavanju od strane tih istih zakona) svi su ljudi isti: oni sa vjerom ili bez vjere, postači i nepostači, komunisti i oni koji nisu komunisti… Pametni ljudi, da ne bi kršili zakone Kreacije i tako došli na njihov udar, sa rečene zgrade se spuštaju stepenicu po stepenicu do zemlje, onda prilaze drugoj zgradi i opet se stepenicu po stepenicu penju na nju te stižu zdravi i čitavi. Na ovaj način oni praktično pokazuju da slušaju i pokoravaju se neumoljivim zakonima Univerzuma.

Dijete po svojoj iskonskoj prirodi (fitretu) ima želju da se kreće i djeluje potpuno slobodno. Ono želi sve uzeti, svaku stvar želi dodirnuti i raditi onako kako želi, ali ubrzo shvata da ne postoji apsolutna sloboda. Ono jako voli majčine grudi, koje za njega predstavljaju sredstvo prehranjivanja, ali kada mu majka odmakne grudi u toku dojenja, dijete shvata da mu njene grudi nisu uvijek na raspolaganju. Treba plakati i vrištati da privuče majčinu pažnju sebi i da ponovo dobije njene grudi. Još jedno od dječijih zadovoljstava dolazi do izražaja kada stekne sposobnost da otvara prste i uzima stvari. Ono želi zgrabiti sve što vidi oko sebe: jabuku, hljeb… Ponekad – budući da nema osjećaj za udaljenost – želi iz bešike dohvatiti sijalicu, pa čak i mjesec na nebu, a ponekad spušta ruku u vatru ne bi li dohvatilo lijepe vatrene cvjetove, pri čemu sprži prste i zavrišti. Na ovaj način dijete vrlo brzo razumijeva da ne postoji apsolutna sloboda i da ne može činiti sve što želi.

Kada dijete malo odraste i prohoda, dolazi do bazena s ribama i uočava kako ribe lagahno plivaju. U skladu sa zahtjevima dječije slobodne prirode ono tada poželi da poput ribe pliva u vodi. Pada u vodu i počinje da se guši. Majka stiže i vadi ga polumrtvog iz vode. Kada dođe svijesti, nakon što mu se stanje malo poboljša, gleda u vodu i shvata da nema potpunu slobodu i da ne može plivati u vodi poput ribe.

U svakom slučaju, čovjek se od samog djetinjstva, korak po korak, suočava sa prirodnim preprekama. Svakog dana, sve više se upoznaje sa svojim ograničenjima i otkriva da se njegove želje suočavaju sa preprekama te da ne može činiti što želi i slobodno ostvariti svoja htijenja.

2. Druga prepreka koja se pojavljuje na putu čovjekovih želja i htijenja jesu zakoni higijene i medicinske apstinencije, koji sami po sebi predstavljaju jednu granu na drvetu prirode. Bolesnik ugleda voćku, slatkiš ili neku drugu hranu, želio bi to pojesti, ali ga dijabetes u tome sprečava. Ukoliko nastavi slijediti svoje želje te pokuša pojesti slatkiše i voćke, suočit će se sa raznolikim nevoljama i tegobama. Također, onaj koji ima tegobe vezane za jetru mora se kloniti mnoštva ukusnih i prijatnih jela – zato što mu je to zabranio ljekar.

Ponekad nevolje djeluju tako jedinstveno da bolesnik biva prinuđen da sve svoje želje ostavi postrani i da se zadovolji samo sa nekoliko zelenih listova i kuhanim voćem. Tu, međutim, nema izbora: ili se mora okrenuti od svojih želja i čuvati svoj život, ili slijediti svoje štetne želje, a zanemariti savjet ljekara te upasti u još teže zdravstvene tegobe, pasti u postelju – pa možda i umrijeti – i tako vlastitim očima vidjeti kaznu za svoje nepoštovanje propisa.

3. Državni zakoni, također, predstavljaju jednu od velikih prepreka čovjekovim prohtjevima. Ukoliko država želi opstati i imati uređeno društvo, ona treba uspostaviti zakone i granice za svaku osobu, čime će zakon udariti okvire za svačije želje i prohtjeve i spriječiti ljude da prelaze zacrtane granice. Sâmo ovo ustvari znači svojevrsno sputavanje čovjekovih želja i htijenja.

Određeni pojedinci nekada su nezadovoljni ograničenjima koja im nameću državni zakoni. Zbog toga se bune, želeći da budu potpuno slobodni. Htjeli bi da govore šta god im je volja i da putuju gdje god im je volja. Ali, izvršno tijelo zakona primorava ih na poslušnost i pridržavanje. Jedan zapadnjak je kazao: “Zakon je poput uzda u ustima divljeg konja protiv kojih se ponekad buni, s tom razlikom što uzdama na konju upravlja čovjek, dok je uzde zakona čovjek sam sebi nametnuo i ponekad se buni protiv njih.” Ponekad gladni prolaznik poželi da se okoristi poslasticama i voćem iz prodavnice pored koje prolazi, ili neki pohotni mladić želi da zadovolji svoju seksualnu strast sa ženom koja prolazi ulicom, ali ih snaga zakona pazi i žestoko kažnjava u slučaju ostvarivanja nezakonitih prohtjeva.

Ova tri navedena nivoa vrijede u cijelom svijetu – čak i kada izuzmemo vjeru i rasu ljudi. Suprotstavljanje bilo kojem od njih predstavlja kršenje zakona i grijeh. Islam je, također, sve njih uzeo u obzir i svojim je sljedbenicima dao potrebna upozorenja i pouke.

Slijeđenje tjelesnih prohtjeva, koji su u suprotnosti sa prirodnim, higijenskim i društvenim zakonima, zabranjeno je od strane islamskog Zakonodavca. Značajan dio grijeha u islamu odnosi se na ispoljavanje pokvarenih želja i prohtjeva.

Samoubistvo je grijeh i zabranjeno je po šerijatu na kakav god način ono bilo izvršeno: bilo da čovjek skoči sa zgrade, da se baci u vodu ili da se otruje. Grijeh je nanijeti sebi opasan udarac i ugroziti vlastito zdravlje, tj. baciti se vlastitim rukama u propast. Postiti mjesec Ramazan, ukoliko šteti zdravlju, ne samo da nije obavezno, već je zabranjeno. Činjenje društvenih prekršaja, izazivanje nesigurnosti i narušavanje reda, nasrtanje na imetak, živote i čast ljudi i svaki drugi prohtjev koji je suprotstavljen interesima zajednice, smatra se zabranjenim i grješnim.

 

Gubljenje čovječnosti

Treba imati u vidu činjenicu da je grijeh, bez obzira na opasnosti koje donosi općem, društvenom i pojedinačnom poretku, u načelu najvažniji činilac pada i gubljenja čovječnosti. Grješni ljudi nikada ne posjeduju dostojanstvene prednosti čovječanstva i ljudsko usavršavanje. Prljavština grijeha prepreka je svjetlosti srca i čistoći čovjekove nutrine (batina). Grješnik, prije nego što sebi ili društvenoj zajednici zada udarac, uništava svoju ličnost i ljudskost. Čovjek koji voli ljudske vrline i teži ljudskoj slobodi mora biti čist od prljavštine grijeha. Imam Ali, mir neka je s njim, je kazao:

مَن أحبَّ المَكارِمَ اجْتَنبَ المَحارِمَ.

“Ko voli plemenitost duše i ljudsko dostojanstvo, neka se kloni grijeha.”[1]

U drugoj predaji je rekao:

مَن تَرَكَ الشَّهواتِ كانَ حُرًّا.

“Ko napusti strasti, postao je slobodan.”[2]

Islam je otišao i korak dalje te je rekao da je istinski čovjek onaj koji ne samo da se djelatno kloni grijeha, već u svojim mislima ne gaji nakanu da griješi i prljave misli mu ne prolaze kroz svijest, jer grješna misao, čak i kada se ne ostvari, stvara tamne mrlje u srcu čovjeka i oštećuje duhovnu čistotu. Hazreti Ali, mir neka je s njim, je, također, kazao:

صِيامُ القَلْبِ عنِ الفِكْرِ في الآثامِ أفضلُ من صيامِ المرءِ عَنِ الطَّعامِ.

“Post srca od grješnih misli bolji je od posta tijela od hrane.”[3]

Hazreti Džafer Sadik, mir neka je s njim, prenosi od Isaa, a.s., sljedeće:

إِنَّ موسى أمرَكمْ أن لا تزْنوا و أنَا آمُرُكُم أن لا تُحَدِّثوا أنفُسَكم بِالزِّنا فَضْلاً أن تَزْنُوا، فإنَّ مَن حدّثَ نفْسه بالزِّنا كان كمنْ أوقدَ في بيتٍ مُزَوَّقٍ فَأَفسدَ التّزاويقَ الدُّخانُ و إن لم يحْتَرِقِ البيتَ.

“Musa, a.s., vam je naredio da ne činite blud, dok vam ja naređujem da nemate ni bludne misli u svojim umovima, a kamoli da blud počinite, jer je onaj ko imadne bludne misli u svom umu poput onoga ko je u lijepoj i ukrašenoj kući naložio vatru, pa mu crni dim vatre pokvari ljepotu zgrade i ako ona nije izgorjela.”[4]

Hoće se reći da sama grješna pomisao, htjeli to ili ne, ostavlja tamni trag u srcu ljudi i uništava čistotu njihovih srca, čak i ako se grijeh ne izvrši djelatno.

Precizne napomene o sreći čovječanstva, koje je islam u proteklim stoljećima dao svojim sljedbenicima, danas su uzeli u obzir i svjetski naučnici te ih, u većoj ili manjoj mjeri, donose u svojim knjigama.

Nada, vjerovanje, žar, zanos i snažna volja imaju uticaj na tijelo poput pare na parnu turbinu. Psihofizičke aktivnosti uzdižu se posredstvom ljubavi. Ove vrline čine ličnost uzvišenijom, snažnijom i stabilnijom. Obrnuto, nedostaci čine ličnost nižom i nestabilnijom. Naprimjer, lijenost, kolebljivost i sjeta obustavljaju intelektualni razvoj. Samodovoljnost, umišljenost i zavist dovode do razdvajanja ljudi i onemogućavaju duhovno uzdizanje.[5]

Grješan čovjek, kao što znamo, svoj život čini bezvrijednim i zaprljanim. Opasno je zanemarivati zlo i ružnoću. Niko nije slobodan ako sluša samo svoje prohtjeve. Čovjek koji je neuravnotežen, lijen, sklon klevetama i drugim grijesima treba se smatrati općim prekršiocem.

Svaki grijeh neporecivo dovodi do tjelesnih, psihičkih i socijalnih poremećaja. Kao što grizenje prstiju zbog kajanja ne može izliječiti organe zahvaćene sklerozom kod alkoholičara ili otkloniti urođene tjelesne mahane njegovog djeteta, isto tako nije moguće popraviti poremećaje koji su nastali kao posljedica zavisti, sklonosti ka luksuzu, klevetanja, zlobe i ogovaranja.[6]

Ono što je u islamu ljudima zabranjeno i što sveti Vjerozakon smatra grijehom nosi štetu za ljude bilo u fizičkom ili duhovnom pogledu, ali čovječanstvo nije svjesno svih tih aspekata. Mnogi grijesi, poput pijanstva, kockanja, nedopuštenih druženja muškaraca i žena, stvari su raširene na Zapadu. Neki misle da je njihova zabrana u islamu bespredmetna i nesvrsishodna, zaboravljajući da je to sve proračunato. Možda dođe dan kada će ih i Zapad zabraniti.

Jednog je dana Muhammed ibn Sinan napisao pismo hazreti Ridi, mir neka je s njim, i u njemu je postavio pitanje o tome što neki muslimani smatraju da halal i haram u islamu nemaju drugog smisla osim iskazivanja robovanja i poslušnosti Bogu. Imam je u odgovoru napisao:

قَدْ ضَلَّ مَنْ قالَ ذلِكَ ضَلالاً بَعیداً.

“Onaj ko tako kaže upao je u duboku zabludu.”

A potom je o zabranjenim djelima kazao:

و وَجْدنَا الْمُحَرَّمَ مِن الاشْیاءِ لا حاجَةَ لِلعِبادِ إِلَیْهِ وَ وَجَدْناهُ مُفْسِداً داعیاً إِلَی الفَناءِ وَ الهَلاكِ.

“Ljudi nemaju potrebu za zabranjenim djelima. Ona su osnova nereda i uzrok nestanka i uništenja.”[7]

Dakle, prema mišljenju islamskih prvaka, ljudski grijesi su uzrok svake vrste kako pojedinačne, tako i društvene nesreće i nevolje. Ljudi su zbog upuštanja u grijehe bili kažnjavani i tako su propadali. Nasilje i izdaja, laž i pretvaranje, nečasnost i napadanje, silništvo i nasrtanje, klevetanje i sijanje smutnje – i svaki drugi sličan grijeh – poput bolesti ostavljaju na čovjeku zlokobne tragove koji ga čine duhovno bolesnim i nesretnim. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko predaja od Ehli-bejta, a.s., kako bi se slušaoci bolje upoznali sa fizičkim i duhovnim opasnostima griješenja.

 Hazreti Bakir, mir neka je s njim, je kazao:

ما مِن نَكْبَةٍ تُصيبُ العَبْدَ إلاّ بِذَنْبٍ.

“Nikakva nesreća ne može snaći roba Božijeg, izuzev posredstvom grijeha koji je počinio.”[8]

Hazreti Sadik, mir neka je s njim, je kazao:

تَعوَّذُوا بِاللهِ مِن سَطَواتِ الله بالليلِ و النَّهارِ، قال: قلتُ له: و ما سطَواتُ اللهِ؟ قال: الأخْذُ بالمعاصي.

“Utječite se Bogu od Božije srdžbe!” “A šta je to Allahova srdžba?” – upita prenosilac hadisa. “To je kažnjavanje ljudi zbog njihovih grijeha.”[9]

Hazreti Sadik, mir neka je s njim, je kazao:

إنَّ الذَّنبَ يَحْرِمُ الرِّزْقَ.

“Zaista grijeh sprečava opskrbu.” Hazreti Bakir, mir neka je s njim, je kazao:

إِنَّ اللهَ قَضَى قضاءً حَتماً أَلاَّ يُنْعِمَ على العبْدِ بِنِعمةٍ فيَسْلُبَها إيّاه حتّى يُحْدِثُ العبدُ ذَنباً يَسْتَحِقُّ بِذلِكَ النِقْمةَ.

“Zaista je Allah neopozivo odredio da datu blagodat neće oduzeti nikome, osim onoga koji počini grijeh, čime opravdava tu nesreću.”[10]

Hazreti Rida, mir neka je s njim, je kazao:

كُلّما أحْدثَ العِبادُ ما لم يَكونوا يعْلمُونَ أحدثَ اللهُ لَهُمْ ما لَم يكونوا يَعرِفون.

“Kada god se Božiji robovi odaju novim i nepoznatim grijesima, i Allah njih kažnjava novim i nepoznatim kaznama.”[11]

 Hazreti Ali, mir neka je s njim, je kazao:

ما كانَ قَومٌ قطّ في خفْضٍ من عيشٍ فَزالَ عَنْهم إلاّ بِذُنوبٍ اقتَرَفوها لأنَّ اللهَ لَيسَ بِظَلاّمٍ لِلعَبيدِ.

“Ne dokida se narodu lagodan i blagodaran život, osim zbog njihovog upuštanja u grijehe. Uzvišeni Allah ne čini nasilje prema Svojim robovima.”[12]

 

Kazne koje stižu sporo

Svaki grijeh sasvim sigurno ostavlja loše tragove na pojedinca i na zajednicu i grješnici se uvijek na koncu suoče sa kaznama, s tim što u tome postoji i jedna razlika: negativne posljedice nekih grijeha brže se očituju i grješnik se brže suočava sa kaznom za svoja djela, dok se sramne posljedice nekih grijeha javljaju kasnije i grješnik se suočava sa kaznom sporije ili nakon izvjesnog vremena.

Osobe koje se radi dostizanja ljudskog savršenstva i shvatanja duhovnih vrlina čuvaju grijeha, uzdržavaju se od svih grijeha – stizale kazne za njih brzo ili sporo. Kratkovidi i lahkomisleni ljudi – koji pri uzdržavanju od grijeha ne vode računa o Bogu, svojim dužnostima prema Bogu i ljudskom dostojanstvu, nego grijehe posmatraju samo kao ovozemaljsku kaznu – u slučajevima kada se suoče sa kaznama koje stižu brzo, klone se prekršaja, ali ako su u pitanju kazne koje stižu sporo, oni slijede svoje vjerom zabranjene prohtjeve i upuštaju se u grijehe.

U ovom smislu može se naći veoma pogodan primjer u medicini. Liječnik će pacijentu kojeg muči proljev preporučiti da ne jede tešku hranu i da se čuva sirovog voća. Pacijent će naravno poslušati, a u protivnom će se vrlo brzo, najkasnije za tri sata, suočiti sa kaznom jer će ga neizdrživ bol, malaksalost i krvarenje oboriti s nogu, što će ga, budući da se brzo uvjerio u djelotvornost kazni, ovoga puta natjerati na ubrzanu poslušnost i pokornost. Međutim, kada se isti ljekar obraća mladima i veli: Izbjegavajte opojna pića i čuvajte se alkohola! – mladići će upitati: Šta se dešava ako pijemo? Tek nakon deset godina osjetit ćete posljedice alkoholiziranja u vidu srčanih bolesti, oslabljenih bubrega i jetre – reći će im ljekar – što će vas dovesti do nesretnog života, povezanog sa duševnim nezadovoljstvom i općom iznemoglošću. Mladići neće poslušati i bez imalo zadrške odat će se opijanju, jer kazne za to sporo stižu.

Uopćeno se može reći: Svaki zakon čiji je jamac izvršenja moćan i brz, bit će dobro provođen u djelo, a svemu što nema jamca izvršenja ili čije posljedice dolaze sa kašnjenjem, provedba će biti veoma nesigurna.

 

Kazne koje stižu brzo

Suprotstavljanje zakonima prirode uzrokuje da se prekršilac suočava sa brzom kaznom. Zato ljudi paze da se ne sučeljavaju sa zakonima prirode. Vatra brzo prži, a plin brzo guši čovjeka. Kada se čovjek suprotstavi uputama ljekara, u roku od nekoliko sati ili nekoliko dana suočava se sa povišenom temperaturom i nepodnošljivim bolovima. U tom slučaju se brzo vraća poslušnosti ljekaru.

Isto tako, ako se prekršioci društvenih normi i zakona brzo suoče sa kaznama, zatvorom ili smaknućem, odjednom postaju poslušni i ni za stopu ne odstupaju od normi zakona.

Ali kada je u pitanju suprotstavljanje nebeskim zakonima, postoje grijesi čije kazne na Ovom svijetu stižu kasno, a na Drugom svijetu još kasnije.

Zato se neki ljudi olahko upuštaju u izvršenje ovih grijeha, smatrajući sebe zaštićenim od kazne ili u najmanju ruku nemaju straha ni bojazni od nje. Omer ibn Sa‘d, koji je ubio hazreti Husejna, a.s., gajio je upravo takav stav o kazni koja stiže sporo i zato je rekao: “Upravljanje Rejom je gotovina, a kazna Sudnjeg dana je veresija i kasno stiže. Gotovinu ne treba mijenjati za veresiju.”

Međutim, časni Kur'an s ciljem popravljanja ljudskih djela i skretanja pažnje na nepodnošljive kazne Sudnjeg dana kaže:

إِنَّهُم يَرَ‌ونَهُ بَعيدًا  وَنَر‌ىٰهُ قَر‌يبًا                     

Oni ga zbilja vide dalekim, a Mi ga vidimo bliskim![13]

 

Kobni učinci grijeha

Prestupnici i grješni ljudi Dan kazne vide kao dalek, a Uzvišeni Bog ga vidi veoma bliskim, i neće proteći mnogo vremena, a grješnici će se suočiti sa najtežim kaznama. Ovosvjetske kazne za ove grijehe su tihe i stižu sa zadrškom, ali bez ikakve sumnje ni jedan grijeh i prestup neće proći nekažnjeno.

Poročnost, pakost, oholost i zavidnost još na Ovom svijetu ostavljaju kobne negativne posljedice na one koji ih posjeduju. Značajan dio duševnih i nervnih oboljenja potiče upravo iz navedenih loših moralnih osobina i loših nakana. Zavidnog čovjeka njegova zavist iznutra, poput raka, sagorijeva i izjeda. A oholost može izazvati neke duševne poremećaje, pa i maloumnost. Iako ove duševne bolesti svoje učinke i posljedice ne ispoljavaju tako brzo te se oni koji su zahvaćeni moralnim zastranjivanjima i oni koji krše medicinska i društvena pravila ne suočavaju brzo i bučno sa svojom kaznom, ipak na kraju takvi dočekaju suočavanje sa kaznama. Koliko li je samo mladih koji su se zbog izgubljene čednosti strovalili u provaliju nesreće i na kraju život okončali samoubistvom! Koliko li je samo ljudi koji su zbog nezadovoljstva, gramzivosti, pohlepe, težnje za položajem i samoljublja bili zahvaćeni nesrećom i koji su u nezadovoljstvu i nepodnošljivim patnjama proveli život gori od smrti!

Pametan je onaj čovjek koji svoje skute sačuva od grijeha i svoje biće uzdrži od bilo kakvog moralnog pada. U svijetu su omiljeni veliki i ponosni ljudi koji su živjeli kreposno i čedno. Dostojanstvo i čast, plemenitost i moralna veličina nisu saglasni sa moralnom uprljanošću i grješnošću. Do zenita i duhovnog vrhunca stiže onaj čovjek koji zanemari neispravne prohtjeve i koji odbaci vjerom zabranjenu strast.

Hazreti Ali, mir neka je s njim, veli:

إنّكَ لَنْ تُدْرِكَ ما تُحِبُّ إلاّ بِالصَّبْرِ عمّا تَشْتهِي.

“Nećeš postići ono što želiš dok se ne strpiš u onom za čim žudiš.”[14]

Ponekad je čežnja za položajem i imetkom kod nekih nesretnika toliko izražena da potpuno gube strpljivost i spremni su se predati svakom grijehu i ogavnom djelu samo da dođu do željenog. Ali je njihova nesreća utoliko veća što unatoč čitavom nizu opačina i spletki ne stižu do cilja i ne mogu ostvariti svoje želje.

Evo jedne predaje od Imama Husejna, mir neka je s njim, s nadom da će je svi slušaoci, a napose mladi, primiti k znanju, zapamtiti i sjećati je se do kraja života.

مَن حاوَلَ أمراً بِمعْصيَةِ اللهِ كان أفوتَ لِما يَرْجو و أسْرعَ لِما يَحْذَرُ.

“Ko pokuša doći do nečega kroz griješenje prema Bogu, prije će izgubiti ono čemu se nadao i brže će mu se desiti ono čega se bojao.”[15]

Ukoliko imate želju za imetkom, nastojte to ostvariti zakonitim i dozvoljenim putevima i pri tome se čuvajte izdaje i prljavih stvari. Ukoliko imate želju za društvenim napredovanjem i uzdizanjem, nemojte nastojati da ih ostvarite kroz grijeh i neposlušnost Bogu, jer će to imati za posljedicu lišavanje dobra i trajno nezadovoljstvo. Potvrdu za ovo možemo naći u historiji vezano za događaje Kerbele i hazreti Husejna. Omer ibn Sa‘d ibn Ebi Vekas čeznuo je za upravljanjem gradom i pokrajinom Rej (današnji Teheran). Želio je zaposjesti prijesto pokrajine Rej i steći upravu nad tamošnjim narodom. Za postizanje ovog cilja izabrao je upravo put griješenja, i to kroz grijeh koji je bez presedana u ljudskoj historiji – kroz ubistvo hazreti Husejna, mir neka je s njim, njegove čiste braće, djece te dragih i pobožnih prijatelja. Otisnuo se na put ubistva hazreti Husejna i tim sramnim i gnusnim činom rastužio je svijet ljudskosti. Sebe je za cijelu vječnost uprljao neizbrisivom, trajnom mrljom, a na kraju nije ispunio želju svoga srca jer ipak nije došao do vladarskog položaja u Reju. Pored toga što ga je nepodnošljiva patnja savjesti otjerala u duševnu i psihičku bolest, neprekidno je živio pod pritiskom, stresom i bio zabrinut hoće li doći do izdaje. Na kraju je ubijen od strane Muhtarovih revolucionara i potvrđene su riječi hazreti Husejna, mir neka je s njim:

مَن حاوَلَ أمراً بِمعْصيَةِ اللهِ كان أفوتَ لِما يَرْجو و أسْرعَ لِما يَحْذَرُ.

“Ko pokuša doći do neke stvari kroz griješenje prema Bogu, prije će izgubiti ono čemu se nadao i brže će mu se desiti ono čega se bojao.”

Izlaganje ću ovdje okončati. Razgovarali smo o grijehu povodom prvog dana mjeseca Ramazana, a sve u vezi sa odgovorom koji je časni Poslanik, a.s., dao hazreti Aliju, mir neka je s njim: “Najbolje djelo u ovom mjesecu jeste čuvanje od grijeha.”

Svi vi, poštovani, tražite u ovom svetom mjesecu od Uzvišenog da vam podari uspjeh da se sačuvate od prljavštine grijeha, tokom ovog mjeseca i cijele godine, kako biste tako priskrbili zadovoljstvo vašeg Gospodara i time postigli sreću na oba svijeta. Na koncu, želim da vas obavijestim, poštovana gospodo, a naročito vas, draga omladino, da će se naše rasprave u ovom svetom mjesecu ticati sljedeće teme: “Postavljanje zasada sreće u odgoju djeteta.”

Da bi stvar bila unekoliko jasnija, progovorit ću ukratko o samoj čovjekovoj sreći i uticaju roditelja na sretan ili nesretan život djeteta te odnosu između naslijeđa i odgoja, a potom ću krenuti sa objašnjenjima o odgoju. Naravno, tokom pojašnjavanja kur'anskih učenja i preporuka časnog Poslanika, a.s., i Ehli-bejta, mir neka je s njima, uzet ću u obzir i neke naučne radove zapadnih naučnika. Razlog zašto ću se u ovom svetom mjesecu osvrnuti na rezultate i istraživanja zapadnih učenjaka je dvojake prirode:

Prvo, treba priznati da su zapadni naučnici duboko proniknuli u mnoge naučne oblasti i donijeli utemeljene zaključke. Svaki nezavisni intelektualac treba se koristiti valjanim i razumskim iskustvima drugih te ih i sam iskoristiti. Islam, koji je vjera znanja i razuma, podučio je ovome svoje sljedbenike i preporučio im da svaku mudru i naučnu pouku uzmu od svakoga, gdje god se on nalazio i makar u pogledu vjere pripadao zalutalim i zabludjelim ljudima, ili čak bio i mnogobožac.[16]

 

 

IZVOR: Muhammed Taqi Falsafi, DIJETE SA STANOVIŠTA NASLIJEĐA I ODGOJA,  svezak 1, Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1432/2011.