Šta kaže psiholog o bliskosti i usamljenosti?
Usamljenost i samoća se često poistovećuju u svakodnevnom govoru. Međutim, biti sam i biti usamljen nije isto. Samoća je konstruktivno stanje kada osoba ima vrijeme za sebe i fizički je sama. Tad osoba može da se posveti učenju, umjetnosti, prirodi, čitanju. Naime, ako želite da napišete knjigu, doktorski rad ili napravite neki novi izum, vrlo često će vam biti potrebno da budete sami i da se koncentrišete.
Posebna vrsta samoće je kada nam je potreban “prostor i vrijeme” da razmislimo o sebi i onome što nam se dešava. Naime, poslje raskida, svađe, teškog dana na poslu, ili velikog uspjeha, možemo poželjeti da se malo osamimo i porazmislimo o svemu. Introspekcija, samorefleksija su korisne za naš lični rast i razvoj.
Svi smo vjerujem bili sami više puta u životu. Međutim, današnje moderno doba nam sve rjeđe daje mogućnost za samoću. Ne samo da je fizički sve teže ostati sam, već smo i izloženi tome da smo stalno konektovani. Mailovi, pozivi nam stižu u skoro svako doba dana i naše privatno vrijeme skoro pa nestaje. U firmama se sve češće susrećemo sa situacijama da se od zaposlenih očekuje da su stalno dostupni, dobijaju se službeni telefoni a mailovi se provjeravaju i vikendom. Stanje u zemlji dovodi do toga da je teže biti samostalan i nezavistan pojedinac a i oni koji to uspiju često su prinuđeni da kupe male stanove i da dijele prostor sa više članova porodice. Imati dvorište i biti offline danas postaje luksuz.
Vrijeme za sebe postaje sve kraće, a upravo to vrijeme nam je potrebno. Naša iskustva, naše emocije, naša razmišljanja treba osvjestiti, proživjeti, integrisati. Ponekad treba jednostavno sjesti i duboko disati. I ljudi vam kažu: “Nemam ja vremena za to!”, ili “Ne smijem gubiti vrijeme! Stalno razmišljam o tome šta sam mogao da uradim za to vrijeme!”. Međutim, danas se vrijeme gubi dok se juri da se ne izgubi!
Naša djeca, a i mi sami, anksiozniji smo nego naši vršnjaci u nekim prošlim stoljećima. Fenomen “fear of missing information” sve je zastupljeniji. Kada nismo konektovani, kada nismo u toku postajemo anksiozni povodom mogućnosti da nešto propuštamo. Onda vidite druge ili možda i sebe uhvatite u tome da gledate tv, ali istovremeno provjeravete telefon ili čitate na telefonu, dok vam je istovremeno i računar upaljen. Kako kaže Šeri Terkl: “Biti sam se čini kao problem. Dijelim, dakle, postojim”.
Šta ako vam kažem da je biti sam ne samo poželjno, već i zdravo po vas? Samoća je stanje kada smo sami, ali ne moramo tada biti usamljeni. To je stanje u kojem ste dovoljno dobro društvo sebi, i možete ga iskoristiti za istraživanje sebe, svog života i svojih potencijala. U jednom tekstu sam našla možda najlepši opis samoće: “Samoća znači unutrašnji mir koji potiče od ispunjenosti, to je uživanje u tišini, ona je osvježavajuća, daje nam mogućnost da ponovo spoznamo sebe i sagledamo stvari iz druge perspektive.”
Mladima bi glavni predmet učenja morao biti taj da nauče podnositi samoću: ona je naime izvor sreće i duševnog mira.
A. Šopenhauer
Usamljenost se može definisati na više načina. Jedan od njih je da je to neprijatan osjećaj otuđenosti i napuštenosti. Prema jednoj od drugih definicija, usamljenost je stanje u kome osjećamo da nije ispunjena naša urođena potreba za društvenim kontaktima, odnosno to je tuga zbog samoće. Neki autori pak smatraju da je usamljenost stanje u kome osoba ne može da ispolji svoje potencijale, zatvara se prema spoljašnjem svijetu i njene sposobnosti učestvovanja u razmjeni iskustva, emocija i doživljaja sa drugima su smanjene.
Usamljenost može biti posljedica situacije u kojoj se nalazimo i tada je obično to privremeno stanje. Promjena prebivališta, promjena posla, promjena grada, promjena države u kojoj živite, zatim gubitak ili izmjenjene značajne veze mogu dovesti do usamljenosti. Vjerovatno je većina vas proživjela taj osećaj kada je prvi put ušla u učionicu ili otišla na predavanje, novi posao, pa prvih par dana nemate sa kime da odete na odmor, pauzu za kafu ili da sedite. Kako odrastamo može se desiti da se naš krug prijatelja smanjuje, da se odnosi sa porodicom i komšijama mjenjaju. Prijatelji se sele u druge gradove, države ili dobijaju djecu te samim tim nemaju isto vremena za nas kao prije. Ako se u tom periodu nalazimo u različitim “životnim dobima i sa različitim potrebama” možemo se osjetiti usamljeno. Ova vrsta usamljenosti se uobičajeno razriješi u kraćem vremenskom periodu, bilo tako što osoba prihvata novonastale relacije zadržavajući bliskost, ili se ako je u novoj sredi upoznaje sa novim osobama, gradi nove odnose i istražuje svoje mogućnosti.
Međutim, mnogo opasnija vrsta usamljenosti je ona kada se osjećamo izolovano, odbačeno, neshvaćeno i napušteno. Tada osoba može biti zaista fizički sama, a može i biti okružena ljudima a i dalje se osjećati tako. Tada imamo potrebu za kontaktima sa drugim ljudima, za bliskošću, ljubavlju, pažnjom ali ih nemamo. Pored osjećanja usamljenosti, tada možemo da osjećamo samosažaljenje, bespomoćnost, beznadežnost, anksioznost, dosadu, a možemo postati i depresivni. Anksioznost se može javiti povodom mogućnosti da to stanje ostane tajno, ali i povodom stupanja u nove odnose. Naime, osobe koje su se osjetile usamljene, imaju negativnu percepciju sebe, drugih i okolnosti. Mogu sebe doživljavati kao manje vrijedne, manje zanimljive, manje sposobne nego što zaista jesu, dok su drugi opaženi kao manje zainteresovani, postojeći odnosi kao manje značajni, a život kao teži nego što zaista jeste. Neka od uobičajenih razmišljanja bi bila: “Niko ne želi da se druži sa mnom. Mene niko ne razumije. Ovo se dešava jedino meni. Život ne smije biti ovakav. Drugi moraju da mi pruže pažnju, ljubav i podršku koja mi je potrebna. Mene niko ne voli. Užasno je biti sam! Ne mogu više da podnesem ovo osjećanje. Nikada neću naći nekog ko će me zaista voljeti.”
Ovakav način razmišljanja dovodi do nezdravih osjećanja poput depresije, osjećanja krivice, bijesa, i anksioznosti. Osim što utiče na naše mentalno zdravlje, usamljenost utiče i na naše fizičko zdravlje odnosno dolazi do pada imuniteta i kardiovaskularnih problema.
Kada usamljenost narušava kvalitet vašeg života, vaših postojećih veza onda je potrebno raditi na tome. To može biti uz pomoć prijatelja, sami uz pomoć knjiga ili samoreflekcije, a ako vam ni to ne dovodi do poboljšanja onda je potrebno otići na psihoterapiju. Uz pomoć psihoterapeuta, vi ćete naučiti tehnike i steći vještine koje će vam pomoći da budete bolje. Npr: Ako se usamljena osoba inače oseća anksiozno u socijalnim relacijama, samim tim i ako je praktično svjesna šta treba da uradi da se ne bi osjećala više usamljeno, ona to najčešće neće uraditi zbog te druge nezdrave emocije.
Primjer: osoba koja je usamljena opaža druge kao manje zainteresovane za nju, a pritom sebe smatra dosadnom i manje vrijednom osobom. Dobija poziv za rođendan i pred odlazak na isti razmišlja: “Opet ću se osećati neprijatno, ne volim da idem na nepoznata mjesta gde su ljudi koji ionako neće htjeti da razgovaraju sa mnom! A i ja, uvijek se pogubim i nikad nikome ne prilazim prvi! Mrzim taj osećaj.”
Prvo osoba koja ima sličan način razmišljanja se pored usamljenosti, suočava sa anksioznošću, ali i sa anksioznošću povodom svoje anksioznosti. To bi izgledalo otprilike ovako: niste trenirali godinama, prijavili ste se za maraton koji je za dva dana, vi i dalje ne trenirate i pritom odlazite na maraton u martinkama i još ste stavili ranac na leđa. Hm, biće malo teško trčati, zar ne? Kada ode na rođendan osoba sa ovakvim načinom razmišljanja će najvjerovatnije sjediti negdje u ćošku, rijetko se upuštati u komunikaciju i otići će kući razočarana jer “opet se desilo isto”. Mi to zovemo samoostvarujuće proročanstvo.
Naime kada očekujemo određene stvari, mi se nesvjesno počinjemo ponašati u skladu sa našim očekivanjima što dovodi do toga da se naša očekivanja i ostvare. Ironično, mi smo kreatori sopstvene agonije! Međutim, samim tim što smo kreatori, kada prihvatimo svoju odgovornost onda možemo da kreiramo stvari i malo drugačije. Prvo bismo prihvatili sebe kao nekog ko je sklon anksioznom reagovaju u takvim situacijama, odnosno dozvolili bismo sebi da nam je neprijatno i da se ne snalazimo najbolje. Samim tim., nivo anksioznosti će se smanjivati i neće biti dodatno uznemireni. Nakon toga, kada smo prihvatili mogućnost javljanja anksioznosti, radimo na sopstvenoj anksioznosti vezanoj za stupanje u nova poznanstva ili produbljivanje odnosa. Osoba može biti anksiozna povodom toga šta će drugi misliti o njoj a može biti anksiozna i povodom mogućnosti da u odnosu ponovo bude povrijeđena, razočarana (strah od bliskosti).
Kao što vidite, kada imamo nezdrava osećanja i disfunkcionalna ponašanja ponekad je teško razlučiti šta čemu prethodi i šta je posljedica čega, te se možete naći u začaranom krugu iz koga je teško izaći sam. Baš zato što mi jesmo socijalna bića i zato što nam je potreba za ljubavlju i bliskošću urođena, u redu biti tužan i nezadovoljan kada to nemamo. I treba da se trudimo da ostvarimo ono što želimo. Ipak, napomenuću da će neki izabrati da budu sami. I to je u redu. Vjerujem da su se Tesla i Galilej osjećali ponekad usamljeno. Da li je to put kojim svako od nas treba da ide? Ne znam, sami smo kreatori svoje sudbine i neki od nas će zaista možda odabrati to. Neki će nam upravo zbog toga možda podariti progres koji inače ne bi bio moguć. Ali isto tako vjerujem da je važno znati da li smo sami zato što želimo da budemo sami i stvaramo u toj samoći ili smo sami zato što se bojimo da ćemo biti odbačeni, napušteni? I još važnije da li smo sa nekim zato što se bojimo da budemo sami? Da li smo toliko konektovani jer smo u svojim životima više nego ikad udaljeni jedni od drugih?
Ne dozvolite da vas usamljenost vrati nekome kome nije stalo do vas, i još važnije ne dozvolite da vas usamljenost vrati nekome do koga vama nije stalo.
Rumi kaže:
“Vi ne trebate tragati za Ljubavlju, nego rušiti zidove koje ste izgradili oko nje.”
Izvor :https://www.hocu.ba/index.php/hocu.info/sta-kaze-psiholog-o-bliskosti-i-usamljenosti/
Majka i Dijete