Perzijska priča
U jednom velikom gradu živjelo je usamljeno stablo. Još od malena, živjelo je uz široku ulicu koja je uvijek bila krcata prolaznicima. Bilo je to jedino stablo u ovom kraju. Zato je bilo usamljeno i tužno. Danima je razmišljalo o svom životu. Primjetilo je da niko ne obraća pažnju na njega. Ono je voljelo ljude, ali niko se s njime nije družio. Oni su uvijek bez riječi, užurbano prolazili pored njega, ni ne gledajući ga. Neki su čak dim cigarete ispuštali na njega. Jedne večeri, kad je bilo sigurno da ga niko ne vidi, stablo se odluči: Bijeg! Sad!
Kad je krenulo prvi korak, drvo je bilo tužno. Drugi korak je učinio malo lakše, a onda treći… Veoma brzo se udaljilo.
U rano jutro, kao i obično, starica je došla da nahrani ptičice, ali ptica nije bilo. Ptice su tražile stablo. Ni one nisu znale šta se dešava. Starica je čekala, ali niko se više nije pojavio – ni ptice, ni stablo.
Potom je došao dječačić. Oduvijek je želio da se popne na stablo, ali majka mu je to branila. Dječak je bez nade stajao pored puta. Malo po malo, sakupljali su se prolaznici čudeći se što je ulica ružna i prljava. Neki od njih su čak i kašljali, jer je zrak postao prljaviji. Ljudi su tek sad polahko počeli shvatati šta se desilo. Stablo je naprosto nestalo! Pobjeglo! Sjećali su se njegovog hlada, cvrkuta ptica, jutarnje svježine…
Jedna djevojčica reče: „Meni ono drvo nedostaje. Moramo ga pronaći. Potražimo ga!“
Ostali se složiše s njom. I zaista, pretražili su cijeli grad. Uskoro su shvatili da se drvo vratilo u šumu, jer je bilo usamljeno i tužno. U gradu nije imalo prijatelja. Sad su svi znali zašto drvo ne želi da se vrati i živi u gradu.
Dječak je glasno razmišljao: „Hajdemo očistiti i urediti našu ulicu. Posadit ćemo cvijeće i ukrasno žbunje. Kad stablo čuje šta smo uradili, sigurno će se vratitit!“
Ideja je prihvaćena. Stanovnici ulice i prolaznici prihvatiše se posla. Cijeli kraj je bio preuređen. Bilo je mnogo zelene trave, raznobojnog cvijeća i zelenih grmova.
Čim je stablo čulo šta se desilo, odlučilo je da se vrati. Sretno i uzbuđeno sjede ponovo na svoje mjesto. Sad su ga svi s ljubavlju gledali i zato se sprijateljiše.
Ako i danas neko dođe u onu istu ulicu, teško je može prepoznati. Jer, razlika je velika. Drvo, ptice, a posebno ljudi, svi su postali vrlo zadovoljni i veseli.
Izvor: Elif, časopis za djecu, god. II, br. 11, Udruženje vjeroučitelja, Sarajevo, maj 2012, str. 10.