Pred kućom je klupa, na klupi starčić. Koliko mu je godina – ni sam ne zna. Dugo, dugo on već gazi travu na ovom svijetu.
Iz škole nahrupiše djeca. Veseli su i zdravih obraza. Zaustave se i upitaju starčića:
– Djedice, je li već dugo otkako ste vi išli u školu?
Odmahuje starčić glavom:
– Nije to bilo nikad. Umjesto da idem u školu morao sam krave napasati, a kasnije sam kao slugančić rintao za druge. Nekoć nije bilo tako kao što je danas, kad mora pile znati više nego koka.
– Zar nije dobro mnogo znati, mnogo umjeti?
– Pa jest, ali kamo bi to odvelo kad bi na svijetu bili sami učeni ljudi? A tko će raditi?
– E, tko? Mi! Radit ćemo, ali i glavom! – odgovore djeca i odu dalje.
– Pa da, kažem ja, danas pile više zna nego koka! – klima starčić glavom.
Josip Ribičič
Izvor: Edo Vajnaht, Zlatna lađa, čitanka za drugi razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, 1975, str. 24-25.