Jedan je kineski car cijeloga života ratovao s carevima susjednih zemalja. Netom bi jednoga pobijedio, već bi se drugi ustremio na nj. Pobjeda se nizala za pobjedom, ali su i porazi učestali. Tako je to trajalo godinama. Car se već umorio od neprekidnoga vojevanja.
– Zar ovomu nikada neće doći kraj? – pomisli.
– Taman se riješim jednoga protivnika, a već se na obzoru pomalja novi. Moram smisliti način kako da ih sve zbrišem – neprijatelje kako unutar carstva, tako i one izvan granica!
Car je dugo razmišljao. A onda dade pozvati savjetnike, pobočnike, činovnike i dvorjane, pa im svečano objavi:
– Prije nego umrem, ja ću pobijediti sve svoje neprijatelje!
Svi bijahu znatiželjni, ali i malo uplašeni. Jer ne znači li ta odluka nove ratove, novo siromašenje, nove pogibije, nove namete i poreze?
Tih dana carevi su suradnici hodali zabrinuta lica, zapitkujući jedni druge ima li kakvih novih vijesti o kraljevoj objavi. Nitko nije ništa ni čuo ni dočuo.
Jednoga dana svi se presenetiše. Ugledaše cara kako šeće vrtom u društvu svojih najljućih neprijatelja. Veselo su razgovarali i smijali se.
– Nije li car rekao da će pobijediti sve svoje protivnike? – pitali su se ostali. – A gle sada, on se s njima prijateljski ophodi!
Kad su kasnije pitali cara o tomu, on im odgovori:
– Upravo sam i učinio ono što sam rekao da ću učiniti. Od svojih sam neprijatelja napravio prijatelje! Uistinu sam ih pobijedio!
Izvor: Jadranka Žderić, Govorimo, čitamo, pišemo hrvatski 3, jezik i čitanka iz hrvatskoga jezika za III razred osnovne škole, Sretna knjiga, Zagreb, s.a., str. 51.