Autor: dr. Aleksandar Ljubotina
Pojam stres neizbježan je kada govorimo o utjecaju načina života suvremenih ljudi na njihovo zdravlje. Svakodnevno možemo čuti izraze kao što su “u stresu sam”, “ovo je jako stresno” i slično, ili se i sami tako osjećamo.
Riječ stres potječe iz srednjovjekovnog engleskog jezika (“stress”, “to stress”), a prvotno se odnosila na napor, nevolju ili ograničenje. U 19. stoljeću počinje znanstveno korištenje tog termina, a različiti autori različito definiraju pojam stresa, ovisno o teorijskom pristupu.
Općenito se može reći da je stres stanje u kojem je poremećena psihofizička ravnoteža organizma i koje, radi prilagodbe, zahtijeva ulaganje dodatnih napora. Izraz stres odnosi se na:
1. unutarnje stanje organizma (ponekad označeno kao “opterećenje”),
2. vanjski događaj (“stresor”),
3. iskustvo nastalo transakcijom osobe i okoline.
U literaturi nalazimo podjelu stresa na fiziološki, psihološki i socijalni stres.
Fiziološki stres odnosi se na opterećenje organa i tjelesnih sustava (npr. stresni prijelom kosti), odnosno na odnos između hipofize i nadbubrežnih žlijezda u stanjima djelovanja stresa na organizam.
Psihološki stres definiramo spoznajnim (kognitivnim) procesima i osjećajima (emocionalnim) stanjem organizma u stresnim transakcijama s okolinom.
Socijalni stres odnosi se na sveukupnost socijalne situacije u određenom vremenskom razdoblju koja djeluje na većinu ljudi.
Utjecaj stresa na tjelesne funkcije
Stanje stresa izaziva uglavnom negativne osjećaje (strah, ljutnju, tugu, bijes i sl.) koji utječu na tjelesne funkcije putem autonomnog živčanog sustava. U slučaju nagle ugroženosti organizma, dolazi do uzbuđenja simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava: ubrzavaju se disanje i rad srca, šire se zjenice, pojačava se znojenje, raste krvni tlak.
Istraživač Cannon tu je vrstu simpatičkog uzbuđenja nazvao reakcijom “borba – bijeg” (“fight – flight”). Ta reakcija omogućava organizmu djelotvornije suočavanje s opasnošću ili stresom. Prestankom opasnosti, parasimpatička aktivnost vraća tijelo u stanje ravnoteže, smanjujući krvni tlak, usporavajući rad srca i disanje te pojačavajući rad želuca i crijeva. Cannon je vjerovao da bilo koja opasnost rezultira “borba – bijeg” reakcijom organizma, da je to opća reakcija na svaki stresni podražaj koji je koristio pračovjek, ali je često nedjelotvoran odgovor na suvremene životne izazove.
Suvremena epidemija srčano-žilnih bolesti dijelom je uzrokovana potiskivanjem tjelesne reakcije koja se javlja kao odgovor na verbalne i socijalne izazove, a koja je istovrsna reakcija na tjelesne opasnosti.
Hormonska teorija
Drugi istraživač, Selye, proučava odnos između hipofize i nadbubrežnih žlijezda u stanjima djelovanja stresa na organizam. U stanju stresa dolazi do povećanog izlučivanja adrenokortikotropnog hormona (ACTH) iz hipofize, koji stimulira koru nadbubrežnih žlijezda. Kora nadbubrežnih žlijezda izlučuje dvije glavne skupine hormona:
1. glukokortikoide (kortizon i kortizol) i
2. mineralokortikoide (dezoksikortikosteron i aldosteron).
Djelovanjem navedenih hormona, nastaje prema Selyeu opći adaptacijski sindrom u kojemu se razlikuju tri faze:
1. faza uzbune,
2. faza otpora i
3. faza iscrpljenja.
U fazi uzbune (alarma) organizam je u cjelini zahvaćen povećanim izlučivanjem kortikosteroida. Za vrijeme faze otpora (rezistencije) smanjuje se izlučivanje kore nadbubrežne žlijezde, a u reakciju na stres uključeni su samo jedan ili nekoliko organskih sustava, odnosno fizioloških procesa. Faza iscrpljenja nastaje iscrpljenjem organskog sustava koji se odupire stresu; tada se opet povećava izlučivanje kortikosteroida i uključuje cijeli organizam.
Stres djeluje i na imunološki sustav, složeni tjelesni sustav koji štiti organizam od stranih antigena. U početnoj fazi stres stimulira, a u kasnijim fazama dugotrajni stres potiskuje djelovanje imunološkog sustava.
Psihoneuroimunologija je znanstveno područje koje pokušava rastumačiti odnos emocija, kognitivnih procesa, neuroendokrinog i imunološkog sustava. Prema temeljnom modelu, stres pobuđuje negativne emocije koje dovode do neuroendokrinih i imunoloških promjena organizma značajnih za zdravlje. Jedna je od pretpostavki psihoneuroimunologije da sustav osjetila štiti organizam od vidljivih opasnosti, dok ga imunološki sustav štiti od onih nevidljivih. Ta dva sustava povezuju neurotransmitori, molekule koje prenose podražaj unutar živčanog sustava. Negativno djelovanje stresa na imunološki sustav dijelom je posljedica izlučivanja kortikosteroida, a dijelom alternativnih mehanizama koji se intenzivno istražuju. Doživljaj stresa smanjuje proizvodnju specifičnih antitijela – aktivnost stanica prirodnih ubojica, a oslabljen imunitet dobra je podloga za razvoj mnogih bolesti.
Prilagodba na stres i psihosomatske bolesti
Često ne možemo izbjeći stresne situacije, prisiljeni smo suočiti se s njima i pokušati ih nadvladati. Pojedinci se razlikuju u strategijama suočavanja sa stresom. Američki psiholog Lazarus, tvorac kognitivne teorije stresa, razlikuje dvije osnovne skupine strategija suočavanja sa stresom, koje proizlaze iz sekundarne kognitivne procjene (primarnom kognitivnom procjenom osoba procjenjuje značaj događaja za svoju dobrobit, a sekundarnom procjenjuje mogućnost kontrole nad stresnom situacijom). Kada osoba procijeni da može uspješno kontrolirati situaciju, koristi aktivne, problemu usmjerene strategije; u protivnom se okreće emocijama usmjerenim strategijama suočavanja, koje služe smanjenju stresnog doživljaja. Po zdravlje je najgore izbjegavanje suočavanja, što dugoročno povećava doživljaj stresa i utječe na razvoj bolesti.
Psihosomatske bolesti možemo definirati kao bolesti izazvane stresom, uz trajna oštećenja tjelesnih sustava i organa, a psihosomatiku kao disciplinu koja se bavi utjecajem stresa na organizam. Psihosomatski su poremećaji funkcionalni poremećaji izazvani stresom, ali bez trajnih oštećenja tjelesnih sustava i organa. Psihosomatske bolesti mogu zahvatiti različite organske sustave. Najpoznatije su: arterijska hipertenzija, koronarna bolest, vrijed dvanaesnika, spastički i ulcerozni kolitis, bronhalna astma, spastički bronhitis, šećerna bolest, hipertireoza, menstrualni poremećaji, reumatoidni artritis, neke vrste glavobolja.
Pogrešno bi bilo zaključiti da jedino stres uvjetuje nastanak i pogoršanje navedenih bolesti. Pored stresa, značajnu ulogu imaju nasljedni i čimbenici okoliša, koji čine određeni organski sustav osjetljivijim na djelovanje stresa. Istraživanja su pokazala da izbor primjerenih strategija suočavanja sa stresom značajno produžuje život oboljelih od malignih bolesti i skraćuje razdoblje oporavka kod težih bolesti i ozljeda.
Izvor: Narodni zdravstveni list, mjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. XLII, br. 482-483, Zavod za javno zdravstvo PGŽ, Rijeka, ožujak-travanj 2000, str. 12.