Jedna od tema u okviru koje se raspravlja o božanskim djelima je sudbina (قضاء). Ponekad se riječi određenje (قدر) i sudbina (قضاء) u svakodnevnom govoru upotrebljavaju kao sinonimi, ali s obzirom na značenje ova dva pojma, možemo kazati da razina određenja prethodi razini sudbine. Razina određenja je razina određivanja mjere te pripremanja sredstava i okolnosti nekog djela, a razina sudbine je razina dovršetka i upotpunjenja nekog djela. Rasprava o sudbini i određenju jedna je od temeljnih i veoma dubokih rasprava koje su postojale prije pojave islama, a u početnom je periodu islama ova rasprava bila jedna od gorućih. Neki islamski apologetičari koji su vjerovali u sudbinu i određenje obično su bili orijentirani tako da vjeruju u predodređenje (prisilu), a postojali su i oni koji su vjerovali u slobodnu volju i koji su obično poricali postojanje sudbine i određenja ili su ih tumačili drukčije. U našim predajama osuđuju se i oni koji vjeruju u predodređenu (prisilnu) sudbinu i određenje, a i oni koji poriču sudbinu i određenje. To znači da se, s jedne strane, potvrđuje postojanje sudbine i određenja, a s druge se strane objašnjava da sudbina i određenje nisu suprotni čovjekovoj slobodnoj volji. Naša rasprava sad se kreće oko sadržaja kur’anskih ajeta koji govore o sudbini, i mi ćemo nastojati da ne prekoračimo granice kur’anske rasprave: Kur’anski ajeti koji govore o temi sudbine nisu obuhvatni i apsolutni poput ajeta o predodređenju i manji ih je broj u Kur’anu. Ali može se zaključiti da su božanska sudbina (قضاء) i Njegovo predodređenje (تقدير) sveobuhvatni, da obuhvataju sve događaje, pa čak i voljna djela:
I kad nešto odluči, za to samo rekne: “Budi!” – i ono bude.[1]
Kad nešto odluči, On samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.[2]
Kad nešto odluči, On za to rekne samo: “Budi!”– i ono bude.[3]
A kad nešto odluči, samo rekne: “Budi!” – i ono bude.[4]
S obzirom na to da se sličan sadržaj nalazi i u drugim kur’anskim ajetima, navest ćemo primjer:
I zaista On može, kad nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude.[5]
Ova dva sadržaja međusobno su slična i podudaraju se. Sve što Bog stvara stvaralačkom zapovijedi (budi – كن) i to dospijeva u postojanje, obuhvata i božansku sudbinu i božansku volju. Dakle, sudbina (قضاء) i volja ( اراده ) u objektivnom primjeru su jedno, ali je razum taj koji iz jednog aspekta apstrahira pojam volje, a iz drugog pojam sudbine. Slično tome, razum iz različitih aspekata apstrahira pojmove htijenje, određenje itd.
Nakon što smo razjasnili da su sudbina i volja u objektivnom primjeru jedno i s obzirom na uvod u kojem smo kazali da smo iz kur’anskih ajeta izveli zaključak da je ono što se događa u svijetu u skladu s božanskom voljom, krajnji je zaključak sljedeći – sve je podređeno božanskoj sudbini. U nekim primjerima spomenuta su posebna dešavanja koja su podvrgnuta toj sudbini.
Neki od tih primjera su:
1. U vezi s uzimanjem ljudske duše:
Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog…[6]
Iz ovog ajeta može se razumjeti da je čovjekova smrt podređena božanskoj sudbini. Kome god je božanska sudbina namijenila da se njegova duša u stanju spavanja ne vrati, ona se više neće vratiti, a vratit će se duša onoga čija smrt u tom trenutku nije određena božanskom sudbinom.
2. U vezi s pomoći koju Bog pruža muslimanima i koja rezultira njihovom pobjedom:
Da bi Allah dao da se ispuni ono što je moralo da se dogodi…[7]
Ono djelo koje je moralo biti učinjeno ili je učinjeno – Bog je htio da se to djelo okonča.
3. U pripovijesti o hazreti Merjem i Isau, mir s njim:
I zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno![8]
Sad ćemo vidjeti šta je značenje sudbine (قضاء)
Oni koji su vjerovali u čovjekovu slobodnu volju, kakve su mutezilije, obično su kur’anske ajete o sudbini tumačili sukladno svojim uvjerenjima. Nekad su govorili da je značenje ajeta o sudbini saopćenje i značenje tih ajeta na određeni su način svodili na pitanje znanja i obznanjivanja, pozivajući se pritom na neke kur’anske ajete. Neki su govorili da sudbina znači propis, a da je propis stvar vjerozakona, što znači da nije suprotan čovjekovoj slobodnoj volji. Oni su nastojali da pojmovima daju takvo značenje da izraz sudbina (قضاء) ne znači nešto neopozivo. To je bila jedna od metoda koje su primjenjivali islamski apologetičari (mutekellimi) u ranom periodu islama.
Kad raspravu o nekoj temi ne bi mogli riješiti na ispravan način, posegnuli bi za vlastitim tumačenjem. Ova metoda je, nažalost, zahvatila neke islamske apologetičare, a među njima i šiijske apologetičare. Čak su se od nekih naših velikana ponekad mogla čuti ovakva stručno neprihvatljiva tumačenja. Takvi se primjeri mogu pronaći u djelu Amali Sejjida Murteze Alemu-l-Huda i još nekih. Naravno, moguće je da su ti primjeri izneseni u okviru rasprave sa suparnikom, ali ovi načini nisu rješenje problema i važna pitanja vjerovanja ne mogu se riješiti manipuliranjem izrazima.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja, sv.1 Teologija, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018. str. 231-233.