Prisjećanje znači da se čovjek uvijek treba sjećati Boga te da nikad ne smije zaboraviti na svoju odgovornost i služenje prema Bogu Uzvišenom. Jer, onaj ko zaboravi na Boga zapravo će zaboraviti samoga sebe, od samoga sebe će se otuđiti i zalutati u dolinu nemara. Kur’an Časni kaže:
I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave… (El-Hašr, 19)
Na drugom mjestu se kaže:
Oni koji se i stojeći i sjedeći i ležeći Boga sjećaju… (Ali ‘Imran, 191)
U predajama je također jako naglašeno pitanje sjećanja na Boga, a mi ćemo s tim u vezi ukazati na nisku bisernih mudrosti Zapovjednika vjernih, Alija, mir neka je s njim:
“Prepustite se sjećanju na Boga, jer je to najbolje sjećanje.”[1]
“Uistinu je Bog Uzvišeni učinio sjećanje na Njega čišćenjem za srca.”[2]
“Uistinu, sjećanje na Boga ima pristalice koje ga umjesto Svijeta ovog uzeše, pa ih nikakva trgovina ni prodaja od njega ne odvraćaju…”[3]
U govoru Hamamu također kaže:
“…osvane, a jedina mu briga sjećanje na Boga.”[4]
O drugovima i čeljadi Poslanikovoj, s.a.v.a., kazao je:
“…kada se Bog spomene, suze im na oči naviru toliko da im prsa skvase te poput stabla za olujna dana zatrepere iz straha od kazne i nade u nagradu.”[5]
Na drugom mjestu kaže:
“Sjećanje na Boga je lijek za bolesti duša.”[6]
Također veli:
“Drži se sjećanja na Boga, jer ono je svjetlost srca.”[7]
I još kaže:
“Sjećanje na Boga je stup vjerovanja i zaštita od šejtana.”[8]
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog: Samed Jelešković), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2011, str. 46.