Bio jedan car pa došavši s vojskom na kraj svijeta, pođe u tamni vilajet, gdje se nikada ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostavi ondje ždrijebad od kobila da bi ih kobile s one strane pomračine izvele. Kada su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekakvo sitno kamenje, a iz mraka nešto povika:
„Ko ovog kamenja ponese, pokajat će se, a ko i ne ponese, pokajat će se!“
Neko pomisli: Kad ću se kajati, zašto da ga nosim! A neko opet pomisli. Kad ću se već kajati, da barem vidim zašto sam se kajao!
Kad se vratiše iz tamnog vilajeta, vidješe da je to bilo drago kamenje. Tada se oni koji nisu ništa ponijeli stadoše kajati što nisu, a oni što su ponijeli, stadoše se kajati što nisu ponijeli još više.
Izvor: Mustafa Prljača, Nezir Halilović, Vjeronauka za V razred osnovne škole, El-Kalem, Sarajevo, 2008, str. 86.