U poznatoj predaji, Muhammed, s.a.v.a., kaže: „Poslan sam da usvršim ljudsko ćudoređe.“ U jednoj prdaji od imama Sadika kaže se: „Svevišnji Bog je Svoje poslanike odlikovao lijepim ćudoređem. Ko god posjeduje takve vrline, neka bude zahvaln Bogu na takvoj milosti, a onaj ko ih nema, neka ih moli od Svevišnjeg.“ Prenositelj je upitao: „A koje su to vrline?“ Hazreti Sadik reče: „Bogobojaznost, skrušenost, zahvalnost, strpljivost, velikodušnost, hrabrost, dobrohotnost, dobročinstvo, istinoljubivost i povjerljivost.“
Kad govorimo o vrlini i ljudskoj vrijednosti, mislimo, ustvari, na sposobnost čovjeka da kroz proces samoizgradnje razluči ona djela koja su dobra i vrla od onih koja nisu sukladna dostojanstvu ljudskog bića. On se odriče onih djela koja ga ponižavaju i slabe, a čini ono što uzvisuje njegovu ličnost.
Čovjek, naprimjer, uočava da zavist ruši njegovu ličnost. Zavidnik je osoba koja ne može podnijeti tuđi uspjeh, pati zbog svega što znači dobro i napredak po druge, te nastoji da spriječi ili oskrnavi svaki tuđi boljitak. Od svoje namjere nipošto ne odustaje i nastoji po svaku cijenu poniziti tuđi uspjeh. Jasno je da se radi o velikoj slabosti i da takvo stanje ponižava i obezvrijeđuje ljudsku ličnost.
Ili, uzmimo za primjer škrtost. Radi se o stanju u kome je čovjek ovisnik o imetku i kada žali trošiti čak i na popravljanje vlastitih životnih uvjeta te na svoju porodicu, a naročito trošiti u korist drugih ljudi. Jasno je da je takav čovjek, zapravo, rob svog imetka i da on degradira vlastitu ličnost.
S druge strane, vidimo da vrlina izaziva istinsko zadovoljstvo u čovjeku. Čineći dobro, bivajući velikodušni i istrajni, mi jasno osjećamo sreću i zadovoljstvo zbog svog čina. Također, lažući, varajući, zavideći ili ulagujući se, i sami primjećujemo svoju niskost. To su navike koje nam teško padaju. Dobro djelo jeste ono što čovjeka približava Bogu. Radi se, zapravo, o usavršavanju vlastite ličnosti kroz ona svojstva kojima se i Bog u apsolutnom obliku odlikuje. Bog je Znalac, Moćni, Pravedni, Milostivi, Opskrbitelj, On voli dobro i mrzi zlo… Što se čovjek više i potpunije ukrasi ovim svojstvima, bit će bliži Bogu. Za čovjeka ćemo kazati da se odlikuje islamskim moralom onda kad ova svojstva postanu sastavni dio njegove ličnosti, onda kad ona prerastu u njegov karakter.
Možemo sada kazati da temelj islamske etike počiva na principu da čovjek ne gleda na vlastitu korist ili štetu, već na to da li neko djelo uzvisuje ili ponižava njegovu ličnost. Pri tome, musliman je svjestan da držeći se islamskog ahlaka, zapravo, i ostvaruje svoje istinske interese, približava se Bogu i upotpunjuje svoju ljudskost.
Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 130-132.