Oni koji se pretvaraju da su prijatelji svome bratu u vjeri i koji steknu njegovo povjerenje, ali u svojoj duši gaje prema njemu neprijateljstvo, motreći pomno na sve njegove greške i propuste, kao i na njegove loše osobine, kako bi ga, kad im s pruži povoljna prilika, osramotili, na kraju se, zapravo, približe samoj granici nevjerovanja.
Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:
“Stanje u kojem je rob Božiji najbliži nevjerovanju jeste kada prijateljuje s čovjekom nekim, bratom u vjeri, pa mu propuste njegove pobroji, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”[1]
Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
“Stanje u kojem je rob Božiji najudaljeniji od Boga jeste kada prijateljuje s čovjekom, pamteći sve propuste njegove, kako bi ga jednoga dana njima osramotio.”[2]
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog Samed Jelešković), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011, str. 167-168.