Uvjeti za prihvatanje pokajanja
Uvjeti za prihvatanje pokajanja

Uvjeti za prihvatanje pokajanja

Iz predaja koje slijede zaključuje se da je za pokajanje potrebno ispuniti nekoliko uvjeta, jer u protivnom, ono neće biti prihvaćeno.

1. Čovjek po imenu Ebi-s-Sabbah Kenani kaže:

“Upitao sam Imama Sadika, mir neka je s njim, o riječima Boga Uzvišenog O vi koji uzvjerovaste, pokajte se Bogu iskrenim kajanjem. On reče: ‘Rob se pokaje za svoj grijeh i više mu se ne vrati.’”[1]

2.Mu’az bin Džebel je upitao Poslanika Božijeg, s.a.v.a., o značenju iskrenog pokajanja, pa mu je on rekao:

“Da se pokajnik pokaje, potom da se grijehu ne vrati, kao što se ni mlijeko u dojku ne vraća.”[2]

3. Jedan govor od Zapovjednika pravovjernih Alija, mir neka je s njim:

“On, mir neka je s njim, nekome ko je u njegovom prisustvu izgovorio ‘Tražim oprost od Boga’ reče: ‘Majka za tobom zaplakala,[3] znaš li ti šta znači traženje oprosta? Uistinu je traženje oprosta razina Illijjuna, i to je izraz koji šest značenja obuhvata.

Prvo je kajanje za ono što je prošlo.

Drugo je odlučnost da se nikad ne povrati činjenju takvog grijeha.

Treće je da prema stvorenjima njihova prava ispuniš, kako bi Boga susreo čist i bez ikakvog dugovanja.

Četvrto je da se prihvatiš dužnosti svake koju si propustio i da pravo njeno ispuniš.

Peto je da se ustremiš na ono meso što na nedozvoljenom izraste, pa da ga tugom istopiš, sve dok se koža uz kosti ne prilijepi te izraste među njima meso novo.

Šesto je da tijelu daš da iskusi bol pokornosti, kao što si mu dao da iskusi slast neposluha, pa tek onda da kažeš: ‘Od Boga oprost tražim!’”[4]

Dakle, onaj ko se želi pokajati za ogovaranje – i općenito za bilo koji grijeh – neće imati nikakav učinak, sve dok na ovaj način ne zatraži oprost. Na tragu predočenog, Fejz Kašani, Bog mu se smilovao, kaže da čovjek treba, prije svega, načiniti u sebi temeljit preokret, a potom se pokajati, a ukoliko do pokajanja ne dođe pod tim uvjetima, onda ono više sliči ruganju, kao što kaže imam Bakir, mir neka je s njim, u jednoj predaji:

“…A onaj koji u grijehu istrajava dok traži oprost je poput onoga koji se izruguje.”[5]

Najkraće, čovjek se treba pokajati zbog svojih postupaka i zatražiti od Boga da mu oprosti grijehe. Potom, treba odobrovoljiti i zatražiti oprost od onih ljudi čija osjećanja je povrijedio i o kojima je iza leđa ružno govorio. Međutim, o samom načinu na koji ih treba odobrovoljiti i od njih zatražiti oprost dalo bi se raspravljati, odnosno, ostaje pitanje: Da li je za to potrebno otići kod ogovarane osobe ili je dovoljno zatražiti oprost i uputiti dovu za tu osobu?

 

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 1, (preveo s perzijskog Samed Jelešković), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011, str. 154-155.



[1] Usule Kafi, sv. 2, str. 432, predaja 3; Biharu-l-envar, sv. 6, predaja 68, str. 39.

[2] Medžme’u-l-bejan, Bejrut, sv. 10, str. 318, na kraju 8. ajeta sure et-Tahrim. U dovama se također pridaje veliki značaj pokajanju što se najbolje vidi u 31. dovi u Sahifi, kao i u Mefatihu-l-dženan: “Munadžatu-t-taibin”.

[3] Ovaj izraz je u to vrijeme bio u širokoj upotrebi, a govorio bi se onome ko nešto pogrešno čini. (Prim. prev.)

[4] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, izreka 409.

[5] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 6, str. 36, predaja 54; te str. 41, predaja 75; Usule Kafi, sv. 2, str. 435, predaja 10.