Bio je to veoma miran dan duž velike rijeke. Sredinom dana, životinje u Africi se skrivaju i odmaraju u sigurnoj hladovini.
Kasnije, kada sunce sija na zapadnoj strani neba, velika rijeka odjednom oživi. Životinje trče jedna za drugom ili hodaju ponosno prema rijeci da ugase svoju žeđ. Bilo je zaista divno gledati kako lijepe žirafe dugih vratova stoje na dugim nogama ili kako pelikani prelijeću nebo pokazujući svoje jedinstvene kljunove.
Zatim, tu su bili roze flaminogosi, koji su se umiješali u grupu, a pratile su ih zebre u laganom kasu u svojim prekrasnim pidžamama na pruge. Na kraju je došla i gazela, ali šepajući. Svi su je odmah primjećivali, jer je bila stidna i izgledala je drugačije od ostalih.
Životinje su pile vodu i skoro su završile kada je površina rijeke počela lagano podrhtavati. Sve su životinje odjednom podigle glave, načulile uši i napravile korak unazad, a samo trenutak poslije su počele trčati udaljavajući se od rijeke. Jedina koja je stala bila je tanka i stidna gazela. Sada je bilo vidljivo da je jedna gazelina noga kraća i bilo je jasno da zbog toga nije mogla pobjeći. Gazela je napravila samo nekoliko koraka unazad i gledala je u strahu kako se veliko stvorenje izdiže iz blatnjave vode. Bio je to veliki nilski konj.
Gazela nikada prije nije vidjela nilskog konja. Nije znala da su nilski konji lijeni i spori, kao ni to da su veoma miroljubivi i dobre naravi.
„Molim te, ne nasrći na mene! Ne vuci me u vodu i nemoj me ujesti svojim velikim zubima. Moja mama me je uvijek upozoravala na opasnosti koje vrebaju na svakom koraku“, molila je preplašena prelijepa savanska gazela.
Nilski konj se veoma lijepo nasmijao i odgovorio:
„Moji zubi nisu napravljeni da grizu meso. Ja jedem biljke i pasem travu. Ne plaši me se, želim da budemo prijatelji. Misliš li da male i velike životinje mogu biti prijatelji? Ja volim sve životinje, čak i slonove, koji su veći od mene. Volim i ptice također, koje su puno manje od mene. Zašto ne bih volio i tebe?“
„Jer sam ja drugačija. Jedna noga mi je kraća od ostalih. Zar ne vidiš da ne mogu trčati i da mi se svi ostali smiju?“
„Ja također ne mogu trčati. Mogu provesti sate samo ležeći u vodi, posmatrajući šta se dešava oko mene. Uživam više u društvu drugih nego u samoći.“
„Ali ti si zdrav, a ja nisam. Da li razumiješ?“
„Zašto ti nisi zdrava? Možda si se prehladila? Možda imaš gripu ili virus?“ zezao ju je bucmasti nilski konj.
„Nisam bolesna na taj način! Nisam mogla pobjeći jer me je bilo strah, a danas sam najdalje od svoje kuće. Dosad sam uvijek bila blizu mame, ali me moja mama ne može paziti svaki dan do kraja mog života.“
„Znaš, gazelo, veoma mi se sviđa što si toliko hrabra. Ja sam možda veliki, ali ja nikad ne bih odlutao tako daleko“, rekao je nilski konj da bi je utješio.
„Znam da postoje mnogi kojima se ja ne sviđam, ali uz tvoju pomoć, znam da ih se više ne moram plašiti. Sada mi je jasno da nije svako ko je veći i jači od mene moj neprijatelj“, reče gazela tiho, ali samouvjereno.
„Moja baka je bila veoma mudra, ona mi je rekla da je život bolji kada volimo nekoga. Rekla je da je najbolje kada poštujemo i volimo sve koji nas okružuju, bez obzira na to kako izgledaju. Rekla je da će tada naša srca biti topla kao kada bi ih neko zamotao u najtopliju deku“, reče dobroćudni prijatelj i nestade pod vodom.
Izvor: Darinka Kobal, Priče ispod pokrivača, Studio Moderna d.o.o., Sarajevo, 2012.