Mi smo stajali iza gustoga žbunja i oprezno izviđali ima li gdje koga. Bilo je oko podneva pa je, uslijed vreline, život sporije protjecao. Dolje, niže kanala, u dvorištima kuća, nije bilo nikoga. I nigdje nije bilo nikoga na vidiku. Kao da su svi bili negdje otišli.
Ispred nas se nalazila velika njiva puna lubenica. I, samo što se nismo potrbuške bacili u njenu travurinu, koja je bila visoko ižđikljala, kad smo, samo nekoliko metara ispred sebe, u hladu šumskog drveća, ugledali starog Ibrahima, vlasnika njive sa lubenicama! Sjedio je i nožem lubenicu sjekao na sitne komadiće, koje je potom vrhom noža stavljao sebi u usta, i mi smo skoro čuli kako komad zrele lubenice hrska u njegovim ustima i pretvara se u sladak sok. Najprije smo pretrnuli, tako da nam je zastao i dah i treptaji oka, a onda smo se umirili. Vidjeli smo da nas nije primijetio, pa nas je taj naš položaj počeo nagoniti na smijeh. U tom smo na kraju žbunja ugledali jedan stari bunar, za koji ranije nismo znali – u njemu je bilo nekoliko lubenica! Stari Ibrahim ih je tu stavio da se ohlade, pa da ih hladne ponese kući.
Za nas je to bilo isuviše izazovno! Podnevska vrelina vapila je za hladnom lubenicom.
Polahko smo se prišunjali i lubenice tiho, jednu po jednu, vadili iz bunara i odlagali ih u šumu. Bilo ih je pet, što većih što manjih. Iz šume smo ih neometano odnijeli dalje i na livadi ih kao bundeve razbijali o tvrdu, skorenu zemlju. Tog dana lubenica je bilo u izobilju, i nama i našim kravama!
Negdje pred samu večer, dok smo pored puta čekali da naše krave uzmu još koji zalogaj sočne trave, na zaprežnim kolima je naišao stari Ibrahim. Vozio je puna kola lubenica i dugo, dugo prolazio pored nas. Mi smo bili zatečeni i stajali smo kao skamenjeni. Iz naših očiju zelenjelo se pet lubenica, tako smo osjećali…
Ibrahim, međutim, nije govorio ništa. Mirno je pogled bacio na nas i mi smo, nekoliko trenutaka, bili zaleđeni njegovim pogledom.
Onda se okrenuo iza sebe i dohvatio jednu oveću lubenicu.
„Evo vam, momci… Slatka je k'o med!“ hitio je lubenicu u jarak, da se ne razbije, i okrenuo se od nas.
Mi se još neko vrijeme nismo micali. Gledali smo niz put. Tamo na kraju, na krivini, već pomalo u sumraku, nestajala su zaprežna kola.
Iza njih je ostajao stid.
U našim srcima ničega više nije ni bilo. Bio je samo stid… Sramotni stid.
Izvor: Mustafa Prljača, Trenuci zavičaja, NIP „Novi Kevser“ d.o.o., Sarajevo, 2002, str. 9-12.