Zimi nije padala kiša. Nije bilo ni nagovještaja da će padati u proljeće. Suša je svom žestinom ispijala i mučila ljude iz plemena Beni Saed. Dok je Halima jašući na kamili naizmjenično privijala uza se Muhammeda i svog sina Abdullaha, bila je zabrinuta: „Smanjilo je mlijeko kod ovaca. Ako ne bude padala kiša, ni sijeno nećemo imati za zalihu i one će uginuti. I palme će se sasušiti …“ Ali, kad god bi stavila Muhammeda uza se i pogledala njegovo blistavo lice, umirila bi se. Kao da je Muhammed svojim lijepim očima i blagim pogledom pričao s njom:
„Nemoj se brinuti! Nemoj, Bog je uz nas.“
Kad su bili skoro stigli do plemena, iz daleka su se počele nazirati palme pored jezera i ukazaše se crni i bijeli šatori plemena. Unejsa i Šima, Halimine kćerkice, iz daljine su dotrčala do njene kamile i vesele su uzele dijete iz njenih ruku.
„Kako se zove?“
„Zove se Muhammed, kćeri moje. Dobro ga pazite. On je za vas od danas kao vaš brat Abdullah.“
Haris, Halimin muž, obradovao se vidjevši potomka Abdul-Muttaliba i toplo ga je dočekao. Nadao se da će zbog blagoslovljenosti Muhammedovog dolaska, proljeće te godine biti dobro.
Nije prošlo mnogo vremena od Muhammedovog dolaska, a tamni oblaci prekriše cijelo nebo i poče padati jaka kiša. Halima je rekla: „Kiša je od blagoslovljenosti ovog djeteta. Ja sam čak osjetila da mi je mlijeko nadošlo otkad dojim Muhammeda.“
Muhammed je dan po dan, mjesec po mjesec, godinu za godinom rastao u srcu pustinje, u plemenu Beni Saed. Kad je imao dvije godine, bio je drug u igri sa Abdullahom i Hamzom, svojim malim amidžom, kojeg su također dali u ovo pleme. Već u dobi od pet godine, Muhammed je sa pastirima išao u saharu.
Jednog dana, pitao je Halimu: „Gdje su moja braća?“
„Sine dragi, oni su odveli ovce, koje nam je Allah podario zbog tebe, na ispašu.“
Muhammed se rastužio: „Majko, prema meni nisi pravedno postupila“
„Zašto?“
„Je li uredu da ostanem u hladu šatora i pijem mlijeko, dok mi se braća u pustinji prže pod vrelim suncem?“
Svi u plemenu su dobro poznavali Abdul-Muttalibova unuka i bili su uvjereni da je njegovim dolaskom sušna godina nestala, voda u bunarima se podigla, nadošlo mlijeko ovcama i kamilama, palme ozelenjele i rodile. Sve to je plemenu dalo boju radosti. Kad je napunio pet godina, krenuo je sa Halimom u Mekku. Tog dana skočio je svojoj majci Amini u krilo, dok su njegovoj dojilji Halimi zasuzile oči. Kada se rastajao sa Halimom bio je tužan i uplakan. Halima mu je obećala da će ponekad doći da ga vidi.
Izvor: Husejn Salih, Muhammed – poslanik milosti, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2011., str. 11-13., prijevod sa perzijskog: Elma Kamali