Autor: Ebu Hamid el-Gazali
Neka znaš da umišljenost sadrži jako mnogo pogubnosti. Umišljenost je jedan od činilaca koji vodi do oholosti, a oholost, opet, sama po sebi, sadrži mnoge štetne posljedice koje su poznate i vidljive. Tako je kada je riječ o odnosu prema ljudima, a kada govorimo o odnosu prema Uzvišenom Allahu, onda možemo reći da umišljenost vodi ka zanemarivanju grijeha i njegovom zaboravu, tako da čovjek ne može da se sjeti nekih grijeha, pa ih i ne preispituje. Smatra da to i ne treba da radi pa ih u potpunosti zaboravi. Grijehe kojih se sjeća potcjenjuje, ne smatra ih krupnim, pa se i ne trudi da ih ispravi i od sebe otkloni. Čak smatra da će oni njemu zasigurno biti oprošteni, ako već nisu. Kad je riječ o ibadetima i dobrim djelima koje čini, njih smatra velikim, osjeća ponos zbog njih, njima se hvališe, ističući ih i samom Allahu, a zaboravljajući da mu je upravo On dao upute kako da ih čini, kao i mogućnosti da to uradi. Osim toga, kada je čovjek zadivljen vlastitim postupcima, to ga čini slijepim spram nedostataka koje ta djela sadrže, pa na njih i ne obraća pažnju, tako da se dogodi da njegov trud većinom bude uzalud. Vidljivi postupci, koji nisu oslobođeni nedostataka, malo kad koriste. O tim nedostacima vodi brigu samo onaj u čijem srcu prevladava zabrinutost i strah, a ne onaj čije je srce ispunjeno umišljenošću i samodopadljivošću.
Umišljena osoba, zaslijepljena samim sobom i svojim načinom mišljenja, smatra kako je sigurna od Allahova kazne, kako kod Allaha ima posebno mjesto, i da ona, na osnovu svojih djela, ima određena prava i privilegije kod Allaha. A sva njena djela samo su dio Allahovih blagodati. Međutim, njena umišljenost navodi je da hvali samu sebe, da svoja djela smatra isključivo pohvalnim i čistim od bilo kakvih nedostataka.
Ukoliko je čovjek zadivljen i zaslijepljen vlastitim načinom razmišljanja, rada, svojim umom, to će ga spriječiti da se koristi rezultatima drugih, da traži smjernice, spriječit će ga od postavljanja pitanja, držat će se samo sebe i svoga mišljenja, i neće pitati onoga ko je od njega znaniji. Može se dogoditi da bude zadivljen vlastitim pogrešnim mišljenjem, koje je opasno po njega, a on se njim hvališe kao proizvodom vlastitog uma. Takav ne biva zadivljen tuđim mišljenjem. Istrajava na svom mišljenju, ne slušajući savjete ni preporuke dobronamjernih. Čak će druge gledati kao neznalice, a i dalje insistirati na ispravnosti svoga pogrešnog mišljenja.
Ukoliko se radi o nečemu što je vezano za dunjalučke stvari, kad-tad će se uvjeriti da je istinito nešto drugo, a ako se radi o islamskim pitanjima, posebno onim koja su vezana za osnove vjerovanja, onda ga njegov pogrešni stav može skupo koštati, čak mu vjerovanje upropastiti. A da nije bio toliko siguran u sebe i svoje mišljenje, da se prosvijetlio nurom Kur'ana, zatražio pomoć poznavalaca islama, da se obavezao na dublje izučavanje nauke, i slijedio ono što traže uviđavni, to bi ga, zasigurno, odvelo do Istine.
Eto to, i slične stvari, jesu opasnosti koje u sebi krije umišljenost i posljedice do kojih ona može dovesti. Zato je ona svrstana u pogubne osobine. Jedna od najvećih opasnosti umišljenosti jeste to što navodi na pasivnost, zbog stava umišljenog čovjeka da je on već postigao uspjeh i da mu više ništa ne treba. To je, bez sumnje, očita propast.
Molimo Uzvišenog Allaha da nas uputi kako da Mu na najljepši način pokornost iskazujemo.
Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 6, Bookline d.o.o., Sarajevo, 2006, str. 559-560.