Uzvišeni Allah, gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, beskrajno je milostiv: oprašta grijehe i prima pokajanje, obilno nagrađuje i strahovito kažnjava. Koliko je samo gradova drevnih i naroda uništeno zato što nisu povjerovali kad su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili.
Oni su Allahove poslanike tlačili, proganjali i ubijali a drugim se božanstvima, mimo Allaha, klanjali. A Allahovu poruku nisu primali. Nisu htjeli da povjeruju u Onoga ko ih je na Zemlju smjestio i sve što je potrebno za život dao. Koliko su ljudi nezahvalni!
Takvi su bili i stanovnici Medjena kad im je došao Allahov poslanik Šuajb.
„O narode moj“, govorio je on, „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.
I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijeteći i od Allaha odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se da vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili.“
„O Šuajbe“, govorili su oni, „da li vjera traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nas je volja? E baš si ‘pametan’ i ‘razuman’!“
„O narode moj“, govorio je on, „shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u izobilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.
O narode moj! Neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! – Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi.“
„O Šuajbe“, rekoše oni, „mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag.“
„O narode moj“, reče on, „zar vam je rod moj draži od Allaha koga sasvim odbacujete? Gospodar moj dobro zna ono što vi radite! O narode moj, činite sve što možete, a činiću i ja. Vi ćete sigurno saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je lažac. Pa, čekajte i ja ću s vama čekati!“
Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše:
„Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.“
„Zar i protiv naše volje?“, reče on. „Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da je prihvaćamo, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!“
A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše:
„Ako pođete za Šuajbom, bit ćete sigurno izgubljeni.“
I kada je pala Allahova naredba, Allah je, iz milosti Svoje, Šuajba i vjernike s njim spasio, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikad nisu ni postojali.
Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikad nisu na njoj bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.
Oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Gospodara svega vidljivog i nevidljivog
poricali – bit će stanovnici u vatri; u njoj će vječito ostati, a to će užasna sudbina biti.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga II, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 1-7.)