Vidjeh sebe kao trn, pa sam ruži pohitao,
vidjeh sebe kao sirće, s šećerom se pomiješao.
Staklenka bijah otrova puna, protuotrov sam potražio,
ispijena čaša bijah, vodom života je napunio
Bolesne mi bile oči, na vrata Isaova sam pokucao,
opazih da sam posve sirov, za pečenog se uhvatio.
Prašinu iz ulice ljubavi uzeh, da surma duši mi bude,
u dlaku sam se pretvorio, rado je surmom obojio.
Ljubav reče: “Pravo zboriš, al’ ne misli da sam si tako htio!
Ja sam vjetar, ti si vatra; zbog mene si se razgorio.”
Izvor: Mevlana Dželaluddin Rumi, Divan-i Šems, http://issuu.com/taibbutum/docs/divani_sems, str. 46-47., preveo: Muamer Kodrić