Autor: Senahid Bristrić
Djetinjstvo nas asocira na bezbrižnost, nezaboravnu majčinu nježnost, očevu zaštitničku i strogu pojavu. Naša sjećanja koja su, uglavnom, vezana za likove roditelja i trenutke provedene s njima, čuvamo kao najdražu uspomenu i najveću svetinju.
Generacija današnje djece imaće sasvim drugačiju predodžbu o svom djetinjstvu. Potrošačko društvo je izmijenilo odnos roditelja i djece. Zaposleni, često oba roditelja, fizički i psihički umorni i iznureni, ne mogu u potpunosti udovoljiti svojim roditeljskim obavezama, obezbijediti svojoj djeci psihičku sigurnost i osjećaj zaštite. „U našim prenatrpanim obdaništima deca su istinski fizički zaštićena, ali su psihički ugrožena. U prvim godinama života decu lišavamo jedne od osnovnih potreba: bliskog kontakta sa ljudima, osećanja sigurnosti, prihvatanja“, upozorava dr. Aleksandar Marjanović, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.[1]
Ako je otac i prisiljen da najveći dio dana provede na poslu, majka to najčešće nije. Robujući, međutim, nazorima o potrebi vlastite zarade i potpune samostalnosti, koja je, usput rečeno, samo prividna, jer vezanost za posao zajedno sa kućnim poslovima koji ženu, ipak, čekaju, ne čini je nimalo samostalnom, ona žrtvuje vlastito dijete. Prepuštena drugima, bez majčine prisutnosti i zaštite, ono ne može biti sretno i pored najskupljih igračaka i poklona. Dijete bi daleko više voljelo majčino krilo, njenu toplu riječ i razumijevanje, a manje komfora i fizičkih zadovoljenja. Jutarnje bezbrižno buđenje sa majčinim toplim osmijehom i poljupcima, njena pjesma uspavanka, sada izgledaju kao idilična i nestvarna priča dalekih, prohujalih vremena. Umjesto toga, dijete rano dižemo iz postelje, bunovno, neispavano i neraspoloženo, kako bismo ga odnijeli u obdanište ili njegovateljici. Djeca doživljavaju teške traume i emocionalne šokove kada ih, umjesto nježnosti i razumijevanja, kod kuće dočeka roditeljska svađa, kao posljedica psihičke prenapregnutosti i umora. Na njima se često iskaljuje roditeljska agresivnost i nezadovoljstvo. U Italiji je zabilježeno četiri hiljade zlostavljane i trideset ubijene djece, u Americi njih šezdeset hiljada strada od roditeljske ruke u samo jednoj godini.[2] Možemo slobodno konstatovati da je robovanje određenim navikama, nazorima i svemoćnom dinaru, deformisalo iskonski majčinski instikt. Savremene majke teško mogu opravdati visoko priznanje koje im je Muhammed, a.s., odao riječima:
„Džennet je pod majčinim nogama.“
Pitanje, međutim, koje nas ovdje posebno zanima je – koliki je interes roditelja za islamski odgoj svoga djeteta? Mnogo činilaca upućuje da je to njihova posljednja briga. I sami, često, otuđeni od vjere, koji svoju pripadnost islamu manifestuju kroz plaćanje članarine, naručivanje hatme, eventualno priređivanje mevluda ili tevhida, očigledno su odlučili da njihova djeca zauvijek prekinu i zaborave vjeru svojih predaka. Bez imalo griže savjesti i osjećanja odgovornosti nadijevaju djeci nemuslimanska imena, prepuštaju ih obdaništu gdje se obavezno servira svinjsko meso, bez riječi protesta puštaju ih da konzumiraju školski obrok sa salamom.
Problem vjerske obuke skoro da i ne treba napominjati jer je svakome poznat, ali je toliko aktuelan da ga i ovoga puta ne možemo zaobići. U razumljivoj želji da im djeca uspješno završe školovanje, te na taj način obezbijede pristojan posao i sigurnu budućnost, roditelji zanemaruju njihov vjerski odgoj i obrazovanje. Sami dezorjentisani u uvjetima dinamičnog tempa života, puni kompleksa i opterećenja prošlosti, pružanje vjerskog vaspitanja i saznanja smatraju beskorisnm i pukim gubljejnjem vremena. Zaboravljaju pri tome da njihova djeca ne uče u mektebu samo formalno obavljanje namaza, nego kako treba živjeti poštenim i normalnim životom. Roditelji, nesvjesno, čine nepravdu svome djetetu, oduzimajući mu pravo da upozna svoju vjeru, lišavajući ga, time, mogućnosti da živi punim životom, koji podrazumijeva ne samo materijalno, već i duhovno življenje. Čitajući potresne ispovijesti djevojaka i mladića u Preporodovoj rubrici „Prvi susret sa islamom“, koji su tek u vjeri našli smisao života, dolazimo do jasnog i nedvojbenog zaključka da se mladi ljudi nikada nisu odrekli vjere, nego su im roditelji uskratili mogućnost da je upoznaju i žive pod njenim okriljem.
Šta smo pružili i ponudili djeci u zamjenu za vjeru? Nehotice smo ih gurnuli da, umjesto Vječnog Allaha prihvate nametnuta i lažna božanstva i idole, poput Prislija, Travolte i njima sličnih; umjesto vjere sujevjerje; umjesto neprolaznih istina tuđe i površne vrijednosti. A spremni smo da osuđujemo određena ponašanja i postupke mladih, zbunjeni njihovim načinom života, odsustvom i najminimalnijeg poštovanja prema roditeljima. Nikada se ne upitamo koliko smo i sami tome krivi, plaćajući visoku cijenu svojim iluzijama da smo obezbjedivši materijalnu egzistenciju svome djetetu, osigurali mu sretan i bezbrižan život, zaboravljajući na njegove duhovne potrebe koje samo vjera može pružiti.
Odgajajući svoje dijete u islamu, pomažemo mu da se lakše snađe u labirintu života, da nađe smisao rođenja i smrti, činimo ga sretnijim, ujedno, time ćemo pridobiti Allahovu naklonost i Njegovu vječnu nagradu.
Stoga, dužni smo preispitati naš odnos prema djetetu i učiniti sve ono što je u našoj moći da vjerski odgoj zauzme važno mjesto u planiranju njegove bolje i sretnije budućnosti.
Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 5, Starješinstvo IZ u SR BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, april 1979, str. 16.