Autor: hfz. K. M.
Akil je došao u posjetu svome bratu, hazreti Aliju, za vrijeme njegovog hilafeta. Hazreti Ali ga je srdačno dočekao i dao znak starijem sinu Hasanu da ponudi ogrtač svome amidži, što je on i učinio. Kako je pala noć, a vrijeme bilo toplo, sjeli su na terasu i prijateljski dugo razgovarali. Došlo je vrijeme i za večeru. Budući da je njegov brat bio vladar muslimanskog svijeta, Akil je očekivao raznovrsnu i obilnu večeru. Međutim, na njegovo veliko iznenađenje, poslužen je jednostavan obrok.
Akil je začuđeno upitao: „Da li je ovo sve što ćemo jesti?“
Hazreti Ali je odgovorio: „Nije li ovo Božji dar? Srdačno zahvaljujem Svemogućem Bogu što nas je ovim opskrbio.“
Akil reče: „Brate, uskoro krećem na put i moram ti reći da sam u dugovima. Molim te da mi pomogneš što prije otplatiti dug. Pomozi svom siromašnom bratu koliko možeš, da se vratim kući oslobođen ovog teškog tereta.“
Hazreti Ali ga upita: „Koliko si dužan?“
Akil odgovori: „Sto hiljada dirhema.“
Hazreti Ali iznenađen reče: „Šta? Sto hiljada dirhema? Toliko velik dug imaš! Žao mi je, brate, nemam toliko novca da ti dam, ali pričekaj! Za par dana imat ću nešto novca pa ću dio toga dati tebi i tako ispuniti svoju bratsku dužnost. Da moja porodica nema vlastitih troškova, dao bih ti sve što imam.“
Akil smireno sasluša Alijev odgovor pa reče: „U tvojoj ruci je državna blagajna, a od mene tražiš da sačekam par dana uz obećanje da ćeš mi dati samo dio novca?! Možeš uzeti koliko hoćeš novca iz državne blagajne, pa zašto me tjeraš da čekam? Kako to što ćeš mi dati uopšte može olakšati moju nevolju?“
Hazreti Ali odgovori Akilu: „Iznenađen sam tvojim prijedlogom. Šta ti i ja imamo s tim da li u državnoj blagajni ima novca ili ne? Mi smo kao i svi drugi muslimani. Istina, ti si moj brat i dužan sam ti pomoći koliko god je to moguće, ali od svog vlastitog novca, a ne od novca državne blagajne.“
Rasprava se nije na ovome završila. Akil je i dalje molio Alija za novac. Insistirao je na tome da mu se daju sredstva iz državne blagajne.
Ispred njih, nasuprot mjesta gdje su sjedili, nalazili su se bazari Kufe i blagajne trgovaca. Vidjevši Akilovu upornost, hazreti Ali reče: „Ukoliko i dalje insistiraš, ne želeći me poslušati, imam jedan prijedlog za tebe. Ako ga prihvatiš, možeš vratiti sav dug, a preostat će ti još novca.“
Akil zainteresovno upita: „Koji je to prijedlog?“
Hazreti Ali mu reče: „Ispred nas su blagajne pune novca. Čim se trgovine zatvore i nikog tamo ne bude, uđi u njih, otvori blagajne i uzmi novca koliko hoćeš.“
Akil začuđen upita: „Čije su to blagajne?“
„One pripadaju trgovcima“, odgovori Ali.
Akil potom reče: „Čudno! Govoriš mi da ukradem novac siromašnih ljudi koji su ga zaradili svojim napornim radom, a potom otišli kućama, ostavljajući ga tamo pouzdavši se u Boga?!“
Hazreti Ali će na to: „Pa, zašto onda tražiš od mene da uzmem novac iz državne blagajne za tebe? Čiji je to novac? On pripada svim ovim ljudima koji u svojim kućama spavaju bezbrižno. No dobro, imam još jedan prijedlog za tebe pa poslušaj ga ukoliko želiš.“
„Kakav prijedlog?“, upita Akil.
Hazreti Ali reče: „Ako si spreman, uzmi mač i ja ću to isto učiniti. Stari grad Hirah nije daleko odavde. U njemu žive vodeći trgovci i bogati ljudi. Napast ćemo ih u toku noći i oteti njihovo ogromno blago.“
Akil razočarano reče: „Brate, nisam došao ovamo zbog krađe i pljačke koju mi predlažeš. Samo tražim od tebe da kažeš čuvarima državne blagajne da mi daju novac kojim raspolažeš kako bih mogao vratiti svoj dug.“
„Kako to da je oduzimanje imovine pojedinca za tebe pljačka, a uzurpacija državne imovine nije? Nije pljačka samo napad na nekog pojedinca i prisilno oduzimanje njegove imovine. Upravo najteži oblik pljačke je baš to što mi ti predlažeš“, ovim riječima hazreti Ali završi svoj razgovor sa Akilom.
Izvor: Murtadha Mutahhari, Anecdotes of Pious Men, „Aqeel as a Guest of Ali“, Al-islam.org