Autor: Milan Milošević
Svakog sunčanog dana iznad naših glava prostire se plavetnilo neba. Većina nas se nikada nije zapitala zašto je nebo plavo. To prihvatamo kao činjenicu i ne razmišljamo o tome, ali…
Ponekad neko dijete postavi jedno tako jednostavno pitanje. A odgovor, hm onda se odrasli često zbune i zaključe da o tome nikada nisu razmišljali, bar ne na taj način. Često odgovori na ta, na izgled jednostavna pitanja uopće nisu jednostavni već je bilo potrebno mnogo godina da ljudska vrsta pronađe objašnjenja za ta „dječija“ pitanja, kao što su plavetnilo vedrog neba ili tama noćnog neba.
I…. šta mislite zašto je nebo plavo? Da li je ono plavo zbog plavetnila ogromnih okeana, ili su okeani plavi zbog plavog neba? U zavisnosti od godina i predznanja onoga ko traga za odgovorom, odgvor se može dosta razlikovati, biti jednostavan ili složen, ali u svakom odgovoru glavni „krivci“ su Sunce i atmosfera Zemlje.
Sunce osvjetljava Zemlju bijelom svjetlošću. Bijela svjetlost je svjetlost koja sadrži fotone svih talasnih dužina (tj. ona je kombinacija svih boja). Kada neki predmet osvjetlimo bijelom svjetlošću on upija (apsorbuje) skoro sve boje, određenu boju odbija. Taj dio bijele svetlosti, ta boja, koji se odbija od predmeta je boja koju vidimo. Ovo važi za predmete kroz koje ne prolazi svjetlost, za one koji nisu providni.
Kod providnih predmeta, kao što je na primjer staklo, situacija je nešto drugačija. Bijela svjetlost dolazi do stakla, jedan mali dio se odbija a najveći dio nastavlja dalje. Od onog dijela koji je prošao većina boja (talasnih dužina) prolazi bez ikakvih problema, ali fotoni određene boje ne mogu da prođu tako lahko. Ti fotoni nailaze na „gužvu“, sudaraju se sa molekulima i od njih se odbijaju u svim pravcima. Svjetlost jedne boje se rasipa u svim pravcima i staklo postaje obojeno u tu boju. Isti proces odgovoran je i za boju neba.
Bijela svjetlost sa Sunca dolazi do naše planete i počinje da putuje kroz atmosferu. Najveći broj fotona neometano prolazi kroz atmosferu i stiže do površine, ali neki fotoni nemaju tu sreću. Prema jednom zakonu u fizici – Rejlijevom zakonu – intenzitet rasute svjetlosti je obrnuto proporcionalan talasnoj družini svjetlosti. To znači da će se svjetlost manje talasne dužine rasipati višestruko intenzivnije od svjetlosti veće talasne dužine. Ako se sjetimo da najveću talasnu dužinu ima crvena svjetlost (oko 700 nm) a najmanju plava (oko 400 nm) lahko zaključujemo da će se plava svjetlost rasipati mnogo intenzivnije. Svjetlost koja do nas stiže osiromašena je za tu komponentu plave boje, a ta svjetlost prestaje da se kreće od Sunca ka nama već se prostire u svim pravcima i obasjava nebo i boji ga u plavo.
Ovaj proces, tzv Reilijevo rasijanje, odgovoran je i za boju Sunca. Već sam rekao da Sunce emituje svjetlost svih boja, bijelu svjetlost. Kada ga pogledamo vidimo da je ono žuto, a žuto je zbog toga što je iz bijele svjetlosti nestala plava komponenta koja je dala boju našem nebu, našoj planeti.
U atmosferi se odigravaju još neki interesantni procesi. Nekada se nakupi mnogo vodene pare, čestica prašine i ko zna čega sve još. Kada u vazduhu ima mnogo vodene pare onda vidimo oblake. Neki oblaci su bijeli. Oni su izgrađeni od čestica koje su mnogo krupnije od molekula i te krupnije čestice na sličan način rasijavaju svjetlost svih talasnih dužina. Rasijana svjetlost je ponovo bijela, a i oblaci su bijeli. Ako su oblaci mnogo gusti, tada malo svjetlosti stiže do nas – nebo i oblaci su sivi i tmurni.
Negdje daleko u svemiru, daleko od Zemlje i njene atmosfere Sunce je bijelo a nebo je crno. Tamo rasijanja nema i svjetlost putuje pravolinijski.
Jednostavno pitanje…. dugo su ljudi pokušavali da odgovore na to pitanje, i tek je Rejnoldsov zakon (imenovan po Lordu Rejnoldsu (12 Novembar 1842 – 30 Jun 1919.) dao pravo objašnjenje. Sada znamo zašto je to tako, zašto je nebo plavo, ali bilo je potrebno mnogo truda i godina da bi ljudi to razumjeli.
Izvor: https://www.svetnauke.org/12685-zasto-je-nebo-plavo